Ознаке

Приказивање постова са ознаком proza. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком proza. Прикажи све постове

понедељак, 10. март 2014.

Dvoje (iz ciklusa "Fotografske priče")



Gospodin u dugom kaputu sagnuo se po kamen. Jezero je hladno. Kamenu to ne smeta, on će izazvati reakciju vode. Kada ga gospodin baci.
Gospođi vidimo samo leđa, jer gleda u tamno zelenilo s druge strane vode. Ne vide se ni ruke, jer ih je prekrstila čvrsto se držeći za kaput. Da ne padne.
Ne vidim im lica. Samo pokret. Sagnuće i posmatranje.
Čini mi se da je nepovratno izrečeno ono što se dugo potiskivalo. Ali bez očekivanog olakšanja. Čak se neka nova težina pojavila. Neko umreće nade u mogućnost povratka. Jer, neizmerno žele da bude kao pre. Ono pre uvek je podnošljivije. Zato su dugo u nadi negovali prošlost.
        Sada ona oseća još veću težinu, legla bi na hladno kamenje, ali ne može, jer ne radi se tako.  Sada je on ljut, strašno ljut, najradije bi polomio sva stabla.... ali ne radi se tako...

A možda me slika samo vara jer gledam iz sebe. Možda ovaj stari par uživa u tišini jezera, jedne prijatne prohladne jesenje večeri, bez neželjene obaveze da se govori bilo šta.

среда, 20. новембар 2013.

*



Dete je zaspalo.

Malo reči, malo misli, malo sebe.
Kratka forma jer nemam vremena. Nemam vremena. 
Pisanje je brzo. Ali pisac je spor. Pisac je nepokretan.                      Povremeno trepne. Pisac je nepokretan.
Samo malo, da se stvori lažna predstava, da nije sve uzalud...          Onda dan nije prošao uzalud. A prošao je. Uzalud...

-  Mama, šta znači uzalud?


недеља, 20. јануар 2013.

Porodični dnevnik




 Preskačem prve rečenice. Ostaju neizgovorene, ali su tu, naravno. Trivijalne, beznačajne. Zato ih prećutim. Ipak, nisam naučila kako da se ne pojave, da ne postoje, tako... beznačajne. Pitala me je: „Čime se ti baviš?“ Nisam umela da odgovorim. Kao da me je pitala ko sam.

Moj suprug me voli onoliko koliko mu dozvoljavam. Čudno je to zvati ga suprugom, to nije njegov identitet.

Kako sam provela dan? Ponekad to pitanje i ne postavim, samo žurno skliznem u nesvesno.

Marta me je pitala od čega je napravljeno sunce.
Zbunjena je kada se ljudi ponašaju loše. A ljudi su prosto takvi. To mora znati.

Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.

Paučina u uglu. Videla sam je još pre nekoliko dana. Hoću li je sutra skinuti? Skrećem pogled. Majka domaćica je primarno zanimanje sve dok žene ne postanu nemajke. Nemajke se diče svojom surovošću. Hladne su i moderne.

Želim još dece, ali nemam gde da ih stavim.

Potiskujem sećanja iz detinjstva. Ne, molim vas! Ne želim kolačić uz čaj!
Savest izjeda stalno. Mora da sam nešto gadno skrivila.

Ne znam šta da odgovorim. Kao da me je pitala ko sam.
Ljudi su ubice. Ona to mora znati.

On spava na ivici kreveta. Posvećeno.
Ne zna da ga volim. Ne razume. Za mene su odgovorni neki drugi i nešto drugo. Ne sećam se ni ko ni šta.
         Zašto se neko jasnije seća svog detinjstva?
Možda on nije imao razloga da zaboravi.

Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.

Treba živeti.
Treba živeti svaki dan.


четвртак, 27. децембар 2012.

Marina


   je dugo  posmatrala kako kiša ujednačeno i dosadno udara u brojne barice kraj trotoara, nečujno. 
 Po prozoru: tip, tap, tap tap... u melanholičnom ritmu.
 Danima nije izašla iz malog stana, a nije imala ni kuda da ode. Ili je to samo bio nedostatak volje? Ne, zaista, činilo joj se da nema kuda. A nije volela ni ovaj prostor u kome se osećala tako neudobno i prolazno. Takođe se pitala da li je ta teskoba možda unutrašnje prirode, jer ipak, živela je i u manjim stanovima... Osećala se kao u čekaonici jer, živela je u čekaonici. Čekala je. Marina tu nije mogla ništa.  Ona dobro poznaje sebe. Neće ni danas nikuda izaći iako to želi.  Možda samo da kupi hleb. Ili će, umesto toga, ipak skuvati  makarone.
Kiša danima dobuje. Vratila se u krevet i nastavila sa čitanjem .... 
Kiša je prestala, pa su se drveće i zgrade cedili bezvoljno. 
U knjizi koju je čitala, mladić je uzbuđeno čekao devojku koja će nakon svih prepreka, najzad postati njegova verenica. Silina njegove strasti jača je od svega. Marina se pitala kako će oni živeti nakon petnaest godina. Šta će biti kada se te strasi istroše, kada se ogole jedno pred drugim, očoveče, ostare. Mrzela je ovakve knjige i ljutila se na sebe što je utrošila vreme na ovakvu banalnost.
 Ipak, ostala je u krevetu posmatrajući kako kapljice klizeći nestaju s prozora...
...jer kiša je prestala da pada. 
 Postoji li kiša koja ne pada? Mora li se to svaki put naglasiti. To da kiša pada. Napolju pada kiša. Kakva besmislena rečenica.
 Kao i: Sija sunce...
 O, kako bi sada volela da sija na suncu.





субота, 21. април 2012.

Vladimir


       Vladimira je najednom obuzela drhtavica i mučnina, i ništa više nije čuo sem lupanja svog srca koje mu se popelo u glavu, u glavu koja će eksplodirati. Jadni Vladimir. Izgubio je kontrolu, a morao se odbraniti! Odbraniti ili umreti! Pa je osetio ogromnu snagu i pobedio to hladno plavo što ga proganja. Užasno hladno. Video je samo te strašne plave oči i nemi vrisak i trčao trčao, sve dok nije uleteo u svoj krevet. Onda je dugo dugo spavao. Ništa nije sanjao. Kada se probudio namestio je krevet, pristavio čajnik, dugo pišao zureći u fotografiju leptira kojom je prekrio odvratnu mrlju na zidu. Zatim je pažljivo servirao doručak, kao što ga je majka naučila, i seo  da doručkuje. Majka, majka, nije mogao da prestane da misli na majku.  Stalno je bila tu, pred očima, stalno ga je posmatrala. S mukom je podnosio neobjašnjivi osećaj krivice, na koji se donekle i navikao. Proći će, znao je da će proći...u nekom momentu.
                                                                                                                             A ja, ja ne znam ni ko je Vladimir. Kako bih i mogla znati. Vraćala sam se kući iz druge smene i razmišljala o tome šta sve treba da kupim za večeru. Deca me sigurno željno iščekuju. Ipak sam želela da malo prošetam ulicama, jer sam uživala u samoći, a veče je bilo toplo, divno i meni je odlično stajala nova plava haljina. A onda su se preda mnom pojavile te divlje nepoznate oči i meni je od straha utrnulo celo telo.  Sećam se strašnog nemog vriska, toplog stomaka i sećam se kako plavo lagano postaje lila, malo tamna ali predivna lila, kao cveće u bašti moje majke.

среда, 25. мај 2011.

Da li je Petar Petrović umro na tuđ dan?


 

         Petar je najpre pogledao levo, zatim desno, pa ponovo levo, a onda je oprezno, ali žurno zakoračio i dalje naizmenično gledajući u oba smera kolovoza. Čitavo jutro ga je proganjala nekakva nejasna ali uporna slutnja. Nije mogao ni da doručkuje. Stomak mu se skupio, zgrčio, a grlo osušilo i zatvorilo.Ne zna ni sam šta ga to toliko pritiska. Na poslu je sve u redu, koliko posao može biti sređen. Kod kuće takođe. Bez nekih promena i neuobičajenih problema. Ali, imao je to čudno ubeđenje da poseduje nekakvu jaku intuiciju, sposobnost da oseti nemile događaje. Eto, onda kada je njegova žena ostala bez posla, znao je to unapred, i rekao joj je da će se nešto tako dogoditi, ali ona ga nije slušala. Pa onda kada im je najstariji sin slomio nogu na onoj kamenitoj plaži. Nije bilo vajde to što ih je opominjao i govorio. Bilo je u njegovom životu mnogo takvih primera, samo se pitao kako to da ne oseća dobre stvari koje dolaze. Kao da je bio kodiran samo  za one loše. Mada kada se sve sabere, dobre stvari ga nikada nisu strefile iznenada, sve su bile planirane i pripremane. Škola, zaposlenje, deca, njihovi uspesi u školi, letovanja... Zaista se ne seća da ga je nešto lepo strefilo iznenada, a ove loše, ponekad kao pljusak.
       Dok pažljivo gazi po belim prugama gradske zebre, oseća da mu je telo sve teže, kao da mu neko sedi na leđima. Sve se više povijao pod teretom zle slutnje. Inače visok i veoma mršav uvek je bio pomalo povijen, možda zbog navike da se savija ka ljudima.
       U trenutku kada je spustio nogu na trotoar Petar se odjednom osetio bezbednije, iako ga je mračna slutnja još uvek mučila.


      Šta se dalje dogodilo sa gospodinom Petrom Petrovićem odlučite sami:

a) Petra je udario automobil koji je neverovatnom brzinom izleteo iz naspramne ulice uletevši u raskrsnicu pod oštrim uglom (zbog čega se njegova slutnja pokazala istinskom, ali opreznost zaludnom).
b) Petra nije udario automobil tada, već ga je  ovakav kraj zadesio na sasvim bezbednom mestu trotoara dok je razgledao izlog sa stereo uređajima (zbog čega se njegova slutnja pokaza kao ispravna, a prevelika opreznost na kolovozu kao uzaludna i nedovoljna).
c) Petra je tog dana udarila kap dok je sasvim opušten i rastresen od dnevne brige gledao svoj omiljeni kviz (zbog čega su se i slutnja i opreznost pokazale kao uzaludne).
d) Petru se tog dana, a i narednih nije dogodilo ništa, jer je zla slutnja samo proizvod njegove pomalo paranoične ličnosti. 

Uostalom,  može li bilo ko umreti na tuđ dan?

понедељак, 21. фебруар 2011.

Tuđinac


Ova je noć bez sna.
Ne volim tuđe leto. Komarci me ujedaju na engleskom: bite, bit, bitten.  
Obrazi mi krvare: bleed, bled, bled.  
U mojoj kući ima li nekoga? 
Majke više nema ni u snovima. Ni njih gotovo da više nema – snova. 
Ne spava se više, pa ne znam ni kako da se probudim. 
Kako da odem – da dođem?
Ni za šta više ne marim.
Želim samo da mi san na oči dođe pa da se izjutra probudim u svojoj kući.



среда, 26. јануар 2011.

JUTRO


Jutro

( Buđenje u sumrak )

Šta se to dogodilo? Zbog čega je moje buđenje tako lepljivo i polovično? Olovno telo ostaje nepomično, dugo…
Ne sećam se da se išta dogodilo što bi uznemirilo moju osetljivu savest.
Ne sećam se ničega.
Ne sećam se ničega, a opet ostajem prikucana za krevet i iznova tonem u gusti san.
Zašto ne mogu da ustanem? Da se pokrenem. Da izađem iz ovog predvorja smrti.
Ne sećam da me je nešto uznemirilo. Ne postoji razlog za to.
Budim se s neljubavlju koja preplavljuje sav prostor oko mene.



Jutro – drugi put


Vraćam se u topli, izgužvani krevet uzaludno imitirajući bezbrižnost fetusa. Vreme možda mogu poništiti i nepokretno postojati u ovom nepromenljivom, neprolaznom momentu. Vreme možda mogu poništiti pod uslovom da prošlost prodam budućnosti te se nakon petnaest ili više godina nađem u ovoj istoj neprolaznoj vremenskoj tački. 
Iznova ubeđujem sebe. I ponovo ustajem. Pokušavam. Da. Ali samo nakratko. Vraćam se.
Nevešto naređujem sebi da pokušam ponovo.

                                            
Uspešno jutro

 Ljudi na ulici. Ljudi su na ulici. Neujednačeno se kreću ka nekom zamišljenom, izmišljenom cilju. Neki od njih razgovaraju međusobno, neki se smeju, a neki su opet, sami. Jedan stariji gospodin pognute glave i zabrinutog izraza lica žurno korača ustaljenom maršutom. Ona mlada žena, tamo, izgleda zadovoljno dok vodi sa sobom malu devojčicu čvrsto je držeći za ruku.
Njihove sitne sudbine me se ne tiču.
Ovuda su nekada prolazili drugi ljudi kojih se ne sećamo.
Ovde su bili neki drugi ljudi. Ovde će biti neki drugi ljudi ili neće biti ničega, i nikoga. 
Ne dotiče me umiruća sudbina civilizacije.
Ne plačem. Ne smejem se. Ne tugujem.
Osećam samo nepodnošljivu težinu svoga tela.



недеља, 19. децембар 2010.

U hladu oraha


Bila jednom jedna senka koja je volela da se odmara u dubokom hladu, gde je niko nije mogao naći. Tu, pod ogromnom krošnjom starog oraha, njen je gazda  često sedeo pijuckajući rakiju sa ostalim radnicima. Senka se ponosila njime. Bio je to krupan čovek, izuzetno krupan i dobar čovek. Prava ljudina, takoreći čovečina. Kada bi on, u zoru, sa suncem izašao u dvorište, ona bi se prosula celom svojom dužinom, čak do Žućine kućice. Inače,  zabluda je verovanje u to da je senka nekada veća, nekada manja, a da je nekada i nema. Ona je uvek tu, uz svog vlasnika i u potpunosti odgovara čovekovoj masi. Samo se pomera u zavisnosti od svetla. Igra sa svetlom njen je život. U podne, recimo, ona se umiljato skupi oko njegovih nogu, kao što se dugačak kanap namota u maleno klube.
Volela je svoga čoveka, kao što svaka senka voli svoj zemljani deo.
Jednoga dana je zaspala u prijatnoj hladovini. Izgledalo je da će gazda još dugo sedeti sa prijateljima. Bio je dug, vruć letnji dan, i sve poslove su obavili još pre podneva. Nakon ručka zaseli su čekajući sumrak i osveženje koje donosi. Njihove verne senke ispružile su se kraj njih. Nevidljive i pospane.
Senka se budila lagano, postepeno, istežući se čas na jednu, čas na drugu stranu. To joj je prijalo. Nikada se ne budi tako. Obično samo uzleti za svojim gazdom, pokrenuta nekom neobjašnjivom silom van nje, na koju nikada nije mogla da utiče. Njegovo telo je to činilo, ona nije posedovala sposobnost voljnog kretanja. I sada, iako joj prija ovo istezanje, obuzima je sumnja da nešto nije u redu. Osvrnula se oko sebe i videla da ni jedne senke nema kraj nje, a još uvek je dan. Pod krošnjom drveta nije bilo nikoga, ni njega. Šta se to dešava? Je li moguće? Potražiće ga, ne može biti daleko. Naravno da nije daleko. Koraknula je van hladovine i jaka sunčeva svetlost joj u trenu opeče levo rame. U strahu se bacila nazad, zagrlivši debelo stablo starog oraha. Čudno, uvek je volela sunce.  Nikako nije mogla da dokuči šta se to dešava. Senka krošnje samo je tiho šuštala. Bez odgovora. Strah! Oseća strah. Nikada nije bila sama. Ona je za sve kriva. Nije trebalo da zaspi. Spava čvrsto i udobno čitave noći kraj svog gospodara, ovo joj nije  trebalo. On je tako dobar, a ona mu ovako vraća. Kako sada da ga pronađe? Gde? Ona je kriva ako mu se nešto loše dogodi, jer čovek bez senke... Ne sme o tome ni da misli.
Šta se to dogodilo? Možda još spava. Da, tako je! Sigurno još spava i sanja nemoguće snove, jer je vrućina nesnosna, pa ju je opila. Ispružiće se sada, zatvoriće oči pa će sve biti kao nekada. Poleteće za njim kada on pokrene svoje veliko telo.
Te noći kao da je nestala ne znajući gde, jer joj se činilo da se ne pomera, a opet je nekako lebdela po praznim mračnim predelima. Otkinuta, neprikačena za telo, samo je molila molila molila, čvrsto žmureći molila da svane.  Dan joj je doneo smirenje, ali nije mogla izaći na svetlost. Vraćala ju je nazad. Sutradan je, budna, čekala svoga gospodara. Njega, međutim nije bilo. Čula je samo kako ljudi govore da je bio dobar čovek. I pili su u njegovo ime. Bio je dobar čovek. Senka se osetila veoma čudno. Kao nikada ranije. Ostala je zauvek pod krošnjom, drščući sa lišćem na vetru. I to nežno pevušenje lišća što kao hor prati jedan jedva čujni drhtavi glas samo je tugovanje senke koja je ostala bez svoga tela. Ljudi vole da sede ispod oraha i zamišljeno slušaju te zvuke, ne znajući zašto ih toliko rastužuju.

недеља, 21. новембар 2010.

Hope


Kada mi je moja draga Houp tog jesenjeg dana nemo pružila veliki svežanj rukopisa, znao sam da zna. Znao sam da je spremna. Njene oči takođe nisu govorile ništa. Nikada nisam video takav bezglasni, zanemeli pogled. Odgovorio sam ćutanjem i odložio papire na pod. Posmatrao sam je kako na samrtnoj postelji u punoj lepoti igra svoju poslednju ulogu. Često sam je zaticao dok piše i kako, udubljena u fotografije i papire, napušta hladne bolničke sobe zadubljena u prošlost i detinjstvo.Jednom prilikom je rekla:  „Ova prisećanja su traganje za bićem, za celovitošću. Ja ovde ne govorim o sebi, već o bivšem sebi pokušavajuči da pronađem vezu sa tim bićem koje tek sada, sa velike vremenske distance otkrivam i upoznajem. Pišem, najzad, pokušavajući da zavolim to biće. Ovo biće.“ Iako je imala tek dvadeset devet godina, detinjsto joj se činilo tako daleko i tuđe.
Ostavila mi je sve što je godinama pisala: dnevnike, crteže, pisma, novele. Bila je višestruko nadarena. Bila je mnogo više od onoga što se na velikom platnu moglo videti. Bila je divna, i na toj postelji, do poslednjeg momenta ona je isijavala. Čista srca, uvek čista srca. Slomljena, u komadima, celovita.
 Sada objavljujem samo delić onoga što je tih presudnih dana pisala.

Bio
Odlučila sam da pišem o sebi i svojoj prošlosti zato što će onda sve izgledati stvarno i opipljivo. Jer sve mi sada izgleda kao san. Neuhvatljiv i zamagljen san koji za sobom ostavlja jasna i bolna osećanja. Jedino me pisanje leči, čini mi se. Opisaće se krug, ne baš celovit i pun, ali vidljiv i, možda, smislen. Da... možda će se nazreti neki smisao. Dobiće se, možda, neki oblik, prepoznatljiv i... možda ću prepoznati sebe.
Ne sećam se svog ranog detinjstva i nemam nikoga ko bi mi o njemu govorio. Zapravo, imam, ali to je druga priča... Nekoliko sačuvanih fotografija iz perioda najranijeg detinjstva ne bude sećanja (koliko god da se upinjem i zurim u njh), za razliku od onih uslikanih neznatno kasnije, koje pamte nešto sasvim drugo, neki drugačiji, neželjeni preobražaj. Na jednoj od tih ranih fotografija sam beba, kao i svaka druga. Zapravo bih slobodno mogla  tvrditi da je to veoma lepa beba, punih obraza, crnih očiju kao dve prezrele kupine, sa neodoljivim loknama koje uokviruju nežno anđeosko lice. Ležim potrbuške na belom peškiru i gledam pravo u objektiv. Kamera me je oduvek volela. Osmeh ove bebe otkriva da je tako malo i nemoćno stvorenje bez zuba potpuno bezazleno i čisto. Bespolni anđeo koji, još neuveden u svet ljudi, čist i beo, i ne sluti šta ga sve sa zrenjem očekuje. Kada bi mogli izolovati decu od zagadljivog okruženja, izrasli bi u ljude zadržavajući nešto od svoje čistote. Ovako, robimo, zakivamo, podkivamo, vezujemo, zavezujemo našu decu sistemom koji smo sami stvorili ili nasledili, i kojim ni sami nismo zadovoljni. Mi smo glavni mučitelji njihovih perjastih duša.
Druga fotografija pokazuje dečačića od nepune tri godine. On stoji gotovo mirno. Prebacio je neznatnu težinu svog tela na jednu nogu, dok mu je druga blago savijena u kolenu. Digao je ponosno glavu, naizgled samouvereno, jer se pažljivom posmatraču otkriva da nije znao kuda će sa rukama.
Sledeća fotografija, na kojoj je malo stariji, jeste slika nasmejanog dečaka sa gustom crnom kosom pedantno očešljanom na stranu koji, neuprljan i elegantan, rukama oko struka drži hulahop, svoju omiljenu igračku. Tu u parku, skupila su se deca oko njega i sa divljenjem ga posmatraju, očarani prethodnim nastupom, u kome je ne samo vešto i dugo vrteo hulahop  oko svog tankog struka, već je izvodio razne vratolomije, provlačeći se kroz njega i preskačući ga, i to sve u ritmu, uvežbano i lako. Gledajući ga, sada znam da taj dečak ima neobično jaku volju, jer je i pored pritisaka, naročito sa očeve i bratovljeve strane, nastavio da se, i to vrlo uspešno, bavi modernim plesom i glumom. Ali ne zadugo. Neka druga opsesija postepeno je ugrožavala i savlađivala  ovo nejako i nesretno telo od momenta kada je počelo da zri. A time je trovala i dušu. Ali nije mogla drugačije, jer ga je baš to telo, neželjeno, gušilo.
Posmatram ove stare fotografije i uzaludno pokušavam da u tom dečaku pronađem sebe...
*
Lep je i sunčan dan. Napolju. Ovde? Mrzim svoje telo...
*
Fotografije koje su napravljene kada je imao otprilike dvanaest godina, pretrpele su doradu. Na njima je docrtana duga kosa i minđuše kakve je nosila majka.  Već tada je on, krišom, uzimao majčine stvari kada bi sam ostajao kod kuće, a onda se dugo dugo kajao i plakao, govoreći sebi da to više nikada neće učiniti. Plakao je dugo i tiho pokrivajući glavu jastukom, sve dok ga san nije odnosio na  lepše i sigurnije mesto. Njegov stariji brat kojeg je majka rodila sa nekim drugim čovekom nije imao strpljenja sa njim kada bi plakao. Zato se krio. A to što su se preselili tako daleko od tate, to je voleo. Što dalje od njega. Jedino mu je žao što ovde nema prijatelja. U školi je uvek sam, koliko god da se trudi da bude kao oni. Ali to sada nije bitno. Na samoću je vremenom navikao i nije mu kasnije bilo jasno zašto ga je to toliko bolelo. Zašto je toliko žudeo za tim dečacima koji nisu bili vredni njega, kako mu je majka govorila.
U tom periodu, tada, kada sam na  fotografiji nacrtao sebi kosu (jer to sam valjda sada ja) iako sam uvek bio primeran i miran dečak, počeo sam da uzimam tuđe stvari. Kad god bi mi se ukazala prilika ja bih nešto strpao u džep. Prosto sam uzimao ono što mi je trebalo, ali i ne samo to. Ormar, gde sam sav plen držao, uskoro je bio prepun nepotrebnih stvari, ali i onih kojima sam se krišom divio. Tetka tako nikada nije saznala gde su joj nestale one minđuše od ćilibara koje joj je teča doneo sa svog putovanja po istoku, a koje je uvek, uvek ostavljala na držaču pred ogledalom u spavaćoj sobi gde niko sem njih ne ulazi. U tom periodu kovao sam prvi plan o bekstvu. Znao sam da ću uskoro morati  da odem.
Kada me je vlasnik prodavnice uhvatio za ruku i dugo,  prodorno gledao pravo u oči, rekao sam sebi da to više nikada neću učiniti. I nisam. Tada sam poslednji put u džepu grčevito stezao svoj poslednji plen, kesicu lepo zapakovanih rođendanskih balona. Obuzeo me je takav panični strah da to ne mogu opisati. Stajao sam zaleđen, potpuno lišen govora i mogućnosti kretanja. Bilo me je strah. Pretio je. Bio mi je odvratan iako  uvek  doteran i čist. Ipak, čini mi se da mu nisam odlazio u potpunosti protiv svoje volje. Kao da sam se navikao na njega. Niko nije znao za to. Niko nikada nije saznao za tu sobu u koju je dovodio preplasene dečake. Samo je mama tada primetila da sam drugačiji.
A onda sam joj ubrzo i pokazala da sam drugačija. Onda, kada smo se žestoko posvađale... Kada je dovela novog pijanicu.
I tada sam otišla.
Zauvek.
*
Povraćam čitavog dana. Iz mene se presipa neka odvratna siva vodurina. Nisam htela primiti nikoga. Nisam ni periku mogla da stavim. Sutra ću opet biti ona stara. Već sada mi je bolje. Mogu i da pišem. Ali, zašto sve ovo pišem? Sada kada mi ponestaje vremena, kao da ga imam na pretek osuđena na čekanje i nepokretnost. Ne želim da se bavim svojim osećanjima. Sve je ovo nepodnošljivo. Hoću da zaronim u prošlost, što dalje od ovog trenutka.
*
I dalje prebiram po starim fotografijama koje  oživljavaju i dopunjuju bleda sećanja. Ovde smo svi na rođendanu mog brata, pre nego što je otišao u vojsku kao dobrovoljac. Uvek se ložio na te gluposti. Tada sam ga poslednji put video. Ne znam da li bih ga prepoznao. Kada ga sanjam, uvek je ovog uzrasta, baš ovakav, kao na ovoj fotografiji.  Mislim da živi sa ženom i troje dece negde na jugu zemlje. Jednom prilikom ga je neki novinar pronašao, ali on je negirao svaku vezu sa mnom. Doduše, to sam videla u novinama kojima ne mogu naročito verovati.
Na ovoj fotografiji je i naša majka. Zagrlila nas je obojicu. Ona ne zna da sam ovde.
Nije bila neka naročito dobra majka, valjda nije umela sa svim tim muškarcima, ali nije bila ni loša. Pustila me je...

*
Samo neka sve nestane. Odmah! Sve! Da me nema! Zašto me muče kad leka nema!
*
Lekar je danas delovao optimistično. Kakav kreten! Šta li on misli kada se ovako glupavo ponaša. Srećan je kada se osećam bolje iako je to samo trenutno. Zbog sebe je srećan. Pa mi smo ljudi! Ne razmišljaj toliko samo o sebi. Uzdigla ga ideja da će pronaći lek protiv karcinoma. 
Ipak, moram mu verovati. Kome ću drugo. Sebi ne mogu. Nikada i nisam.
Kako da sebi verujem kad još ne znam ni ko sam. Evo završavam svoj polovični život. Čorba od života. Bljutava čorba. Papazjanija.
*
Upravo sam primetila da u ovom moru fotografija veoma mali broj datira iz vremena pre promene. Nisu me mnogo fotografisalu u detinjstvu, samo povodom važnih događaja, ali tako da se svaka fotografija dobro pamti.
Evo ovde, na ovoj fotografiji sam već počela da se menjam. Pitam se je li to neko drugi, ili prvi. Nisam očekivala istovremenu metamorfozu duha. Ne mogu sada. Sve mi je teže da održim misao. Sve teže pišem. Ovo i nije bila dobra ideja. Ništa nisam otkrila. Pitam se uvek se pitam kako bi bilo da ništa nisam činila. Da li sam mogla da ne činim ništa.
*
Sve više mrzim ovo telo koje truli.  Truli pre duše. Ionako sam ga uvek mrzela. Ionako sam uvek htela da pobegnem od njega. Sada bih da se preselim bilo gde. Može i u zemlju i nad njom. Samo da budem slobodna.
*
Razarajuća oštrica raskomadala me je iznutra. Komadići. Svakodnevni privid melanholične kose. Svestan – svesna. Šušti tišina glasno i nepodnošljivo. Isprekidane crtice stvarnosti. Utihnula je najzad. Dokumentuj, dokumentuj, dokumentuj! I opet ne garantuje postojanje. Evo je opet... Meko.
*
Evo me ovde na ovoj tamnoj fotografiji sa Endijem. Pokazao mi je šta znači petnaest minuta slave. Pa, Endi, ne znači ništa. Baš ništa. Dragi Endi, volela bih da se ponovo sretnemo.
Moji dragi prijatelji, volela bih, nadam se da ćemo se ponovo sresti.

Danas mi je preko ramena preletela plava ptica.