уторак, 26. август 2014.

Papirne lutke


I lutke rađaju decu.
Lutke uglavnom rađaju bebe,
male, slatke, okrugle bebe.
Bebe su žive, sve dok ne odrastu.
Sve dok i same ne postanu lutke.

Papirne lutke rađaju bebe.
Šetaju ih ulicama
nose ih na lančićima
i čuvaju u kutijama,
malim slatkim koferima.

A bebe se ritaju
nemoćnim nožicama,
bune se i viču,
pevaju i viču,
žive su pa viču!


Ali im to mame sa osmehom brane.
Kažiprstom prete i osmehom brane.
Sve dok bebe ne ućute.
Sve dok i same ne postanu lutke.

I lutke radjaju decu.
Lutke uglavnom radjaju bebe,
male, slatke, okrugle bebe.
Bebe su žive, sve dok ne odrastu.
Sve dok i same ne postanu lutke.

Upozorenje svim živim roditeljima!

Papirne lutke jesu od papira,
ali je taj papir jači i od kamena.
Jer strašne mogu biti lutke
kada ih je ovako puno,
kada ih je ovoliko mnogo!

Naoružajte se oštrim makazama kad krenete u šetnju!


понедељак, 10. март 2014.

Dvoje (iz ciklusa "Fotografske priče")



Gospodin u dugom kaputu sagnuo se po kamen. Jezero je hladno. Kamenu to ne smeta, on će izazvati reakciju vode. Kada ga gospodin baci.
Gospođi vidimo samo leđa, jer gleda u tamno zelenilo s druge strane vode. Ne vide se ni ruke, jer ih je prekrstila čvrsto se držeći za kaput. Da ne padne.
Ne vidim im lica. Samo pokret. Sagnuće i posmatranje.
Čini mi se da je nepovratno izrečeno ono što se dugo potiskivalo. Ali bez očekivanog olakšanja. Čak se neka nova težina pojavila. Neko umreće nade u mogućnost povratka. Jer, neizmerno žele da bude kao pre. Ono pre uvek je podnošljivije. Zato su dugo u nadi negovali prošlost.
        Sada ona oseća još veću težinu, legla bi na hladno kamenje, ali ne može, jer ne radi se tako.  Sada je on ljut, strašno ljut, najradije bi polomio sva stabla.... ali ne radi se tako...

A možda me slika samo vara jer gledam iz sebe. Možda ovaj stari par uživa u tišini jezera, jedne prijatne prohladne jesenje večeri, bez neželjene obaveze da se govori bilo šta.