субота, 10. децембар 2011.

Alisa u sivom balonu


* odlomak*

Nisam čak ni pospana,
A eno me na kauču – spavam. (po vas dan)
Sivi se baloni s mukom i nesigurno uzdižu.
Drhteći prozeblo.
U jednom od njih sam ja.
Tumaram praznim hodnicima osnovne škole.
Iza odškrinutih vrata viri jezičak svetlosti.
Otvorim usta sobe i uđem.
Moja mala drugarica važno sedi u prvoj klupi.
Lepa je  i pametna, pa joj se divim, divim.
Studenti u strahu gutaju svoje poštovanje
I nečujno se dave. Gutaju se, dave se, dave.
Profesor mi kaže:
„Ako misliš - padaš na dno bunara, zato požuri, ne čujem te, požuri, čeka me debelo društvo u kafani!“
Moja mala drugarica odlazi kući bez mene.
Iza odškrinutih vrata pevuši žuta svetlost.
Ja se smanjim i uđem.
Tu mi jesenje lišće šušti pod nogama.
Nisam još uvek stara, ne! Nisam!
Rođena sam kao starac.
Majka je iz sebe s mukom istisnula smežurano lice starca i iznenadila se.
Okrenula je glavu : „ Kako se voli nešto toliko ružno? Ružno i staro...“
Beba- starac nije znala šta će sa sobom, pa je čekala.
Čekala i spavala, kao i svaka beba.
U sivom balonu koji se bez vetra njiše po trotoaru beba starac pripoveda.
Ona voli da priča priče svojim mladim roditeljima koji je zbunjeno gledaju:
„ Kakva je sad to priča? O kakvoj ljubavi ti govoriš? O kakvoj budućnosti – znak pitanja. Pa ti si na kraju. Početak je kraj. Ti spavaš na kraju početka...“
„Nije istina!“ odgovaram ja smelo. „Balon nije okrugao i ume da leti. Balon ima pupak...“
Istina je. Balon ima pupak.
Ali, balon nije sačekao zeleno na semaforu.
Autobus ga je odneo.
Ja se čvrsto uhvatim za dršku u autobusu.
Sidjem na sledećoj stanici i odem kuci.

.....

уторак, 8. новембар 2011.

JESENJA SONATA, Ingmar Bergman



Nisam gledala ovaj film. Kako mi je to promaklo, ne znam, jer sam zaista veliki ljubitelj filmova ovog veličanstvenog stvaraoca. A onda... u tužnoj, siromašnoj biblioteci u mome kraju „Jesenja sonata“ nakrivljeno stoji na vrhu police između nekolicine knjiga švedske književnosti. Nakrivljene pridržavaju jedna drugu da ih ne obori prazan prostor.


Zatim čitavo po podne provodim uživajući u Bergmanovoj „Jesenjoj sonati“. Iako je moja vizualizacija teksta sasvim drugačija od filma (koji ću naknadno i pogledati), ne mogu sprečiti da u  mašti Liv Ulman preuzme ulogu Eve. Film je, naravno, izvanredan. Vremenski skokovi u važne momente prošlosti su oživljena sećanja, večita, neprolazna sećanja. Ali, imala sam nameru da govorim o knjizi.
 Ovaj dramski tekst, gotovo bez didaskalija, tako je spretno i majstorski napisan da se može izvoditi bilo gde:  u siromašnom pozorištu, letnjoj bašti ili na filmu, jer snaga priče i umetničkog efekta leži baš u reči. Dijalozi ovde čine sve: prikazuju radnju, otkrivaju ljudske osobine i njihove odnose, zadiru u neprolaznu prošlost i osećanja... Poučen naturalističkom dramom slavnog Strindberga, situacija je data u sadašnjosti, a tek razgovori među likovima otkrivaju pozadinu i čitavu istoriju odnosa i događaja koji su doveli do trenutnog stanja. Tu moć dramskog dijaloga naslediće i jedan  mlađi filmski stvaralac. Lars Von Trir takođe zna da su ovakvi dijalozi osnova dobrog filma koji je dalje njihova nadgradnja i dodavanje mnoštva vizelno-glasovnih dimenzija (čiji značaj nikako ne želim da umanjim).
         
          Dati trenutak, kratak isečak iz vremena otvara provaliju sećanja i osećanja, pa odatle,  kroz afektivne reči kuljaju potisnuti demoni  koji neumoljivo proganjaju. Hladna egocentična majka Šarlota je svojim bićem i postupcima upropastila ličnosti i živote  ćerki. Evina nesigurnost i duboga nesreća proizvod su odnosa sa majkom, koja nikada nije imala vremena za svoju decu, a onda kada im je posvećivala po koji trenutak to je za njih bilo još pogubnije. U zabludi da pomaže svojoj deci od njih je napravila emotivne bogalje, ulila im nesigurnost, razdvajala od ljubavnika, a Evi uz to uskratila mogućnost za ljubavnom srećom i rađanjem. Ali stvari ipak nisu tako jednostavne. Šarlota nije samo loša majka. Ona je žena koja pati. Fasada glamuroznog života i uspeha krije osobu koja za sebe kaže : „ja ne živim, nikada nisam ni rođena, tek sam istisnuta iz tijela svoje majke, ona se mučila i uskoro usmjerila samo prema ocu, ja ne postojim.“ I to je ta vrpca koja spaja generacije majki i ćerki, ta neprekinuta vrpca. Svi su krivi i svi su nedužni i bespomoćni.
          Bergman je zaista majstor koji kroz dijalog veoma jasno i precizno zadire u psihologiju likova i njihovih odnosa. On prikazuje momenat kada se osećanja više ne mogu potiskivati, kada likove obuzima slabost pa ih nadjačaju njihovi unutrašnji demoni. A nakon pucanja membrane i izlivanja mržnje koja se tako dugo krije, stvari se vraćaju u svoju normalu. Sve se nastavlja tamo gde je i stalo, i ljudi nastavljaju da životare onako kako jedino znaju, jer stvari su nepopravljive i mi ne možemo naći ni sreću ni zadovoljstvo samo zato što to želimo. Nemamo na to prava, jer nemamo snage ni veštine. Naši demoni se rađaju onda kada smo isuviše mali i nejaki da se borimo i protivimo, a kada steknemo snagu i zrelost onda je za borbu kasno...   











четвртак, 21. јул 2011.



danas si, mama, zaboravila da me spakuješ
i ja sam čitavog dana plakala
zgužvana, sama, zbunjena 
bez granica

среда, 25. мај 2011.

Da li je Petar Petrović umro na tuđ dan?


 

         Petar je najpre pogledao levo, zatim desno, pa ponovo levo, a onda je oprezno, ali žurno zakoračio i dalje naizmenično gledajući u oba smera kolovoza. Čitavo jutro ga je proganjala nekakva nejasna ali uporna slutnja. Nije mogao ni da doručkuje. Stomak mu se skupio, zgrčio, a grlo osušilo i zatvorilo.Ne zna ni sam šta ga to toliko pritiska. Na poslu je sve u redu, koliko posao može biti sređen. Kod kuće takođe. Bez nekih promena i neuobičajenih problema. Ali, imao je to čudno ubeđenje da poseduje nekakvu jaku intuiciju, sposobnost da oseti nemile događaje. Eto, onda kada je njegova žena ostala bez posla, znao je to unapred, i rekao joj je da će se nešto tako dogoditi, ali ona ga nije slušala. Pa onda kada im je najstariji sin slomio nogu na onoj kamenitoj plaži. Nije bilo vajde to što ih je opominjao i govorio. Bilo je u njegovom životu mnogo takvih primera, samo se pitao kako to da ne oseća dobre stvari koje dolaze. Kao da je bio kodiran samo  za one loše. Mada kada se sve sabere, dobre stvari ga nikada nisu strefile iznenada, sve su bile planirane i pripremane. Škola, zaposlenje, deca, njihovi uspesi u školi, letovanja... Zaista se ne seća da ga je nešto lepo strefilo iznenada, a ove loše, ponekad kao pljusak.
       Dok pažljivo gazi po belim prugama gradske zebre, oseća da mu je telo sve teže, kao da mu neko sedi na leđima. Sve se više povijao pod teretom zle slutnje. Inače visok i veoma mršav uvek je bio pomalo povijen, možda zbog navike da se savija ka ljudima.
       U trenutku kada je spustio nogu na trotoar Petar se odjednom osetio bezbednije, iako ga je mračna slutnja još uvek mučila.


      Šta se dalje dogodilo sa gospodinom Petrom Petrovićem odlučite sami:

a) Petra je udario automobil koji je neverovatnom brzinom izleteo iz naspramne ulice uletevši u raskrsnicu pod oštrim uglom (zbog čega se njegova slutnja pokazala istinskom, ali opreznost zaludnom).
b) Petra nije udario automobil tada, već ga je  ovakav kraj zadesio na sasvim bezbednom mestu trotoara dok je razgledao izlog sa stereo uređajima (zbog čega se njegova slutnja pokaza kao ispravna, a prevelika opreznost na kolovozu kao uzaludna i nedovoljna).
c) Petra je tog dana udarila kap dok je sasvim opušten i rastresen od dnevne brige gledao svoj omiljeni kviz (zbog čega su se i slutnja i opreznost pokazale kao uzaludne).
d) Petru se tog dana, a i narednih nije dogodilo ništa, jer je zla slutnja samo proizvod njegove pomalo paranoične ličnosti. 

Uostalom,  može li bilo ko umreti na tuđ dan?

недеља, 3. април 2011.

четвртак, 31. март 2011.

spakuj me u kutiju


mama pažljivo me spakuj
i stavi u kutiju
u duboku kutiju
sa jednakim pravim uglovima

pažljivo me spakuj i pazi
na ravne opeglane ivice
čudne izvrnute ivice

ograničen svet
zapadni svet

ose, linije, uglovi, tačke...
kutije kutije kutije

ograničen svet
moj svet

miris istoka ne prolazi kroz
bele stranice, glatke površine, ravne zidove...
uzalud se šepure cvetovi na suncu
uzalud šire svoje božanske latice
lepoto, lepoto, lepoto!
usamljena, neviđena
nepostojeća



понедељак, 21. март 2011.

igra



kad me ljubiš tako
jezikom ti razbijam zube

ne prestajem da se igram
to je za mene igra
igram se
igra ne prestaje

pod prstima se povlači vruće meso
prsti ostavljaju duboke modre tragove
sve do kostiju

obgrlim te celog i stežem jako
sve dok se toliko ne stanjiš da isklizneš
iz mojih džinovskih ruku

onda te namotam u maleno klube
i otkotrljam u dno sobe

ne prestajem da se igram
igram se
igra ne prestaje

понедељак, 21. фебруар 2011.

Tuđinac


Ova je noć bez sna.
Ne volim tuđe leto. Komarci me ujedaju na engleskom: bite, bit, bitten.  
Obrazi mi krvare: bleed, bled, bled.  
U mojoj kući ima li nekoga? 
Majke više nema ni u snovima. Ni njih gotovo da više nema – snova. 
Ne spava se više, pa ne znam ni kako da se probudim. 
Kako da odem – da dođem?
Ni za šta više ne marim.
Želim samo da mi san na oči dođe pa da se izjutra probudim u svojoj kući.



четвртак, 3. фебруар 2011.

PUKOVNIK NA FOTOGRAFIJI Ežen Jonesko



Ežen Jonesko,  jedan od čuvenih stvaralaca pozorišta apsurda ostao je gotovo neprimećen kao prozni pisac. Pripovetke koje su nastajale u toku jedne decenije po temi i stilu bliske su njegovom dramskom stvaralaštvu. On se, ipak, u  potpunosti posvetio drami i pozorištu, te je za sobom ostavio relativno mali broj priča, što naravno, ne umanjuje njihovu vrednost. Pukovnik na fotografiji je knjiga koja sadrži šest pripovedaka i Krhotine sećanja u kojima se Jonesko najčešće bavi temama vezanim za međuljudske odnose i usamljenost. Priče slikaju psihotički svet pojedinca. U njima se ogleda čovekov unutrašnji doživljaj sopstva i odnosa prema drugima. Taj međuljudski odnos, kojim se autor uglavnom bavi u ovim pripovetkama sveden je na minimum, jer ljudi su do te mere usamljene monade da je svako svet za sebe. Ne postoji prožimanje, razumevanje niti ljubav prema drugome. Živimo usamljeni u sopstvenim svetovima koji su u paralelnom odnosu (bez dodira i prožimanja). Ljudi su nemoćni i sami, a otuđenost seže do apsurda. Otuda postoje i protivsvetovi. Snovi, paznina, izvrnutost, protivsvetovi, apsurdnost življenja, sve to čini Joneskove pripovetke naizgled fantastičnim iako su one jasna slika čovekove realnosti. I pored žudnje za prožimanjem, za ljubavlju i dodirom, čovek ostaje nemoćno usamljen.

Pripovedanje u prvom licu koje podseća na dnevničke zapise  poželjna je forma kada je u pitanju fantastična fabula, jer  lični odnos junakov prema spoljašnjem svetu može se dočarati jedino preterivanjem. Fantastika je crpena iz realnosti i ima zadatak da nam prikaže stvaran svet kao apsurdan (jer on to i jeste). Ono što je nenormalno, neprihvatljivo i nečovečno, zapravo je prihvaćeno u društvu kao sasvim normalno, pa čak i poželjno. Da bi to prikazao, autor mora da uvede   preterivanje, jer je i život sam preterivanje. Tako u pripoveci Nosorog ni malo ne iznenađuje što se ljudi svakodnevno sve više pretvaraju u ove životinje.U Barjaku junak je bezvoljan do krajnosti, toliko bezvoljan da je gotovo nepokretan. Dok posmatra mrtvaca koji raste u kući, otkriva nam se ne samo njegov  karakter, već i odnos prema ženi i čežnja za ljubavlju koja ne postoji. Leš u toku pripovetke neprekidno raste, da bi se na  samom kraju vinuo visoko u nebo, podižući i junaka sa sobom, što je pokazatelj pripovedačeve želje da se vine visoko, da se otrgne od prizemnosti, mediokriteta i ljudskog ništavila. (Letenje i odletanje česta je pojava u Joneskovim pripovetkama.)

 Tehnika pripovedanja veoma je bliska dramskoj, zapravo filmskoj tehnici kadriranja. Bez suvišnih opisa, autor postavlja scenu, dijaloge, događaje i sve to začinjava čuvenim apsurdom. On je ipak, uz Brehta, osnivač pozorišta apsurda, a njegove drame kao Ćelava pevačica (koja možda najbolje prikazuje nerazumevanje i nemogućnost međusobne komunikacije), zatim Čas i druge obeležile su dramsko stvaralaštvo pedesetih godina prošlog veka. Pripovetke su tako neizbežno bliske njegovom dramskom senzibilitetu, ali su nesumnjivo jedinstvene i posebne.



среда, 26. јануар 2011.

JUTRO


Jutro

( Buđenje u sumrak )

Šta se to dogodilo? Zbog čega je moje buđenje tako lepljivo i polovično? Olovno telo ostaje nepomično, dugo…
Ne sećam se da se išta dogodilo što bi uznemirilo moju osetljivu savest.
Ne sećam se ničega.
Ne sećam se ničega, a opet ostajem prikucana za krevet i iznova tonem u gusti san.
Zašto ne mogu da ustanem? Da se pokrenem. Da izađem iz ovog predvorja smrti.
Ne sećam da me je nešto uznemirilo. Ne postoji razlog za to.
Budim se s neljubavlju koja preplavljuje sav prostor oko mene.



Jutro – drugi put


Vraćam se u topli, izgužvani krevet uzaludno imitirajući bezbrižnost fetusa. Vreme možda mogu poništiti i nepokretno postojati u ovom nepromenljivom, neprolaznom momentu. Vreme možda mogu poništiti pod uslovom da prošlost prodam budućnosti te se nakon petnaest ili više godina nađem u ovoj istoj neprolaznoj vremenskoj tački. 
Iznova ubeđujem sebe. I ponovo ustajem. Pokušavam. Da. Ali samo nakratko. Vraćam se.
Nevešto naređujem sebi da pokušam ponovo.

                                            
Uspešno jutro

 Ljudi na ulici. Ljudi su na ulici. Neujednačeno se kreću ka nekom zamišljenom, izmišljenom cilju. Neki od njih razgovaraju međusobno, neki se smeju, a neki su opet, sami. Jedan stariji gospodin pognute glave i zabrinutog izraza lica žurno korača ustaljenom maršutom. Ona mlada žena, tamo, izgleda zadovoljno dok vodi sa sobom malu devojčicu čvrsto je držeći za ruku.
Njihove sitne sudbine me se ne tiču.
Ovuda su nekada prolazili drugi ljudi kojih se ne sećamo.
Ovde su bili neki drugi ljudi. Ovde će biti neki drugi ljudi ili neće biti ničega, i nikoga. 
Ne dotiče me umiruća sudbina civilizacije.
Ne plačem. Ne smejem se. Ne tugujem.
Osećam samo nepodnošljivu težinu svoga tela.



петак, 21. јануар 2011.

Martovske bombe




foto:Miloš Ivošević

Duboko u sebi
Skrivali smo rane
Izujedanih duša
Pa ipak se mrak spustio na nas
Kao razjareni bik
Da nas rastrgne
I srca rogovima probode
Spustio se mrak
Al nam ljubav pomračio nije

Dodirom naslućujem
Tvoju ušnu školjku



28. mart 1999.