уторак, 8. новембар 2011.

JESENJA SONATA, Ingmar Bergman



Nisam gledala ovaj film. Kako mi je to promaklo, ne znam, jer sam zaista veliki ljubitelj filmova ovog veličanstvenog stvaraoca. A onda... u tužnoj, siromašnoj biblioteci u mome kraju „Jesenja sonata“ nakrivljeno stoji na vrhu police između nekolicine knjiga švedske književnosti. Nakrivljene pridržavaju jedna drugu da ih ne obori prazan prostor.


Zatim čitavo po podne provodim uživajući u Bergmanovoj „Jesenjoj sonati“. Iako je moja vizualizacija teksta sasvim drugačija od filma (koji ću naknadno i pogledati), ne mogu sprečiti da u  mašti Liv Ulman preuzme ulogu Eve. Film je, naravno, izvanredan. Vremenski skokovi u važne momente prošlosti su oživljena sećanja, večita, neprolazna sećanja. Ali, imala sam nameru da govorim o knjizi.
 Ovaj dramski tekst, gotovo bez didaskalija, tako je spretno i majstorski napisan da se može izvoditi bilo gde:  u siromašnom pozorištu, letnjoj bašti ili na filmu, jer snaga priče i umetničkog efekta leži baš u reči. Dijalozi ovde čine sve: prikazuju radnju, otkrivaju ljudske osobine i njihove odnose, zadiru u neprolaznu prošlost i osećanja... Poučen naturalističkom dramom slavnog Strindberga, situacija je data u sadašnjosti, a tek razgovori među likovima otkrivaju pozadinu i čitavu istoriju odnosa i događaja koji su doveli do trenutnog stanja. Tu moć dramskog dijaloga naslediće i jedan  mlađi filmski stvaralac. Lars Von Trir takođe zna da su ovakvi dijalozi osnova dobrog filma koji je dalje njihova nadgradnja i dodavanje mnoštva vizelno-glasovnih dimenzija (čiji značaj nikako ne želim da umanjim).
         
          Dati trenutak, kratak isečak iz vremena otvara provaliju sećanja i osećanja, pa odatle,  kroz afektivne reči kuljaju potisnuti demoni  koji neumoljivo proganjaju. Hladna egocentična majka Šarlota je svojim bićem i postupcima upropastila ličnosti i živote  ćerki. Evina nesigurnost i duboga nesreća proizvod su odnosa sa majkom, koja nikada nije imala vremena za svoju decu, a onda kada im je posvećivala po koji trenutak to je za njih bilo još pogubnije. U zabludi da pomaže svojoj deci od njih je napravila emotivne bogalje, ulila im nesigurnost, razdvajala od ljubavnika, a Evi uz to uskratila mogućnost za ljubavnom srećom i rađanjem. Ali stvari ipak nisu tako jednostavne. Šarlota nije samo loša majka. Ona je žena koja pati. Fasada glamuroznog života i uspeha krije osobu koja za sebe kaže : „ja ne živim, nikada nisam ni rođena, tek sam istisnuta iz tijela svoje majke, ona se mučila i uskoro usmjerila samo prema ocu, ja ne postojim.“ I to je ta vrpca koja spaja generacije majki i ćerki, ta neprekinuta vrpca. Svi su krivi i svi su nedužni i bespomoćni.
          Bergman je zaista majstor koji kroz dijalog veoma jasno i precizno zadire u psihologiju likova i njihovih odnosa. On prikazuje momenat kada se osećanja više ne mogu potiskivati, kada likove obuzima slabost pa ih nadjačaju njihovi unutrašnji demoni. A nakon pucanja membrane i izlivanja mržnje koja se tako dugo krije, stvari se vraćaju u svoju normalu. Sve se nastavlja tamo gde je i stalo, i ljudi nastavljaju da životare onako kako jedino znaju, jer stvari su nepopravljive i mi ne možemo naći ni sreću ni zadovoljstvo samo zato što to želimo. Nemamo na to prava, jer nemamo snage ni veštine. Naši demoni se rađaju onda kada smo isuviše mali i nejaki da se borimo i protivimo, a kada steknemo snagu i zrelost onda je za borbu kasno...   











Нема коментара:

Постави коментар