Ознаке

Приказивање постова са ознаком poezija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком poezija. Прикажи све постове

среда, 20. новембар 2013.

*



Dete je zaspalo.

Malo reči, malo misli, malo sebe.
Kratka forma jer nemam vremena. Nemam vremena. 
Pisanje je brzo. Ali pisac je spor. Pisac je nepokretan.                      Povremeno trepne. Pisac je nepokretan.
Samo malo, da se stvori lažna predstava, da nije sve uzalud...          Onda dan nije prošao uzalud. A prošao je. Uzalud...

-  Mama, šta znači uzalud?


четвртак, 21. март 2013.

staro telo ne peva



staro telo ne peva

ređaju se samo:
bezbojno sintaksičko kamenje
sklerotične reči
bezvučni suglasnici

staro telo ne peva
ono izbacuje škripave i ravne redove proze




недеља, 20. јануар 2013.

Porodični dnevnik




 Preskačem prve rečenice. Ostaju neizgovorene, ali su tu, naravno. Trivijalne, beznačajne. Zato ih prećutim. Ipak, nisam naučila kako da se ne pojave, da ne postoje, tako... beznačajne. Pitala me je: „Čime se ti baviš?“ Nisam umela da odgovorim. Kao da me je pitala ko sam.

Moj suprug me voli onoliko koliko mu dozvoljavam. Čudno je to zvati ga suprugom, to nije njegov identitet.

Kako sam provela dan? Ponekad to pitanje i ne postavim, samo žurno skliznem u nesvesno.

Marta me je pitala od čega je napravljeno sunce.
Zbunjena je kada se ljudi ponašaju loše. A ljudi su prosto takvi. To mora znati.

Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.

Paučina u uglu. Videla sam je još pre nekoliko dana. Hoću li je sutra skinuti? Skrećem pogled. Majka domaćica je primarno zanimanje sve dok žene ne postanu nemajke. Nemajke se diče svojom surovošću. Hladne su i moderne.

Želim još dece, ali nemam gde da ih stavim.

Potiskujem sećanja iz detinjstva. Ne, molim vas! Ne želim kolačić uz čaj!
Savest izjeda stalno. Mora da sam nešto gadno skrivila.

Ne znam šta da odgovorim. Kao da me je pitala ko sam.
Ljudi su ubice. Ona to mora znati.

On spava na ivici kreveta. Posvećeno.
Ne zna da ga volim. Ne razume. Za mene su odgovorni neki drugi i nešto drugo. Ne sećam se ni ko ni šta.
         Zašto se neko jasnije seća svog detinjstva?
Možda on nije imao razloga da zaboravi.

Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.

Treba živeti.
Treba živeti svaki dan.


субота, 8. септембар 2012.

*

Ne spavam!
Ne spavam.
Uđi slobodno
Nisam budna.
Odjekuju koraci praznog sna.
Nepomična zavesa je nepomična
Sve dok je oluja ne razigra
(nadam joj se,
priželjkujem)
Iz mašine nečujno izlaze prazne trake sna
Jer - mašina je prazna.


петак, 22. јун 2012.



*

odmori se sada malo

dok spavaš pozajmiću tvoj lik

odmori se od sebe malo
a ja ću tebi dati ovaj moj
stari 
istrošeni
ili neki novi
ako želiš
treći
nepostojeći

Malo ja - malo ti
Travestija je igra sjajna



субота, 10. децембар 2011.

Alisa u sivom balonu


* odlomak*

Nisam čak ni pospana,
A eno me na kauču – spavam. (po vas dan)
Sivi se baloni s mukom i nesigurno uzdižu.
Drhteći prozeblo.
U jednom od njih sam ja.
Tumaram praznim hodnicima osnovne škole.
Iza odškrinutih vrata viri jezičak svetlosti.
Otvorim usta sobe i uđem.
Moja mala drugarica važno sedi u prvoj klupi.
Lepa je  i pametna, pa joj se divim, divim.
Studenti u strahu gutaju svoje poštovanje
I nečujno se dave. Gutaju se, dave se, dave.
Profesor mi kaže:
„Ako misliš - padaš na dno bunara, zato požuri, ne čujem te, požuri, čeka me debelo društvo u kafani!“
Moja mala drugarica odlazi kući bez mene.
Iza odškrinutih vrata pevuši žuta svetlost.
Ja se smanjim i uđem.
Tu mi jesenje lišće šušti pod nogama.
Nisam još uvek stara, ne! Nisam!
Rođena sam kao starac.
Majka je iz sebe s mukom istisnula smežurano lice starca i iznenadila se.
Okrenula je glavu : „ Kako se voli nešto toliko ružno? Ružno i staro...“
Beba- starac nije znala šta će sa sobom, pa je čekala.
Čekala i spavala, kao i svaka beba.
U sivom balonu koji se bez vetra njiše po trotoaru beba starac pripoveda.
Ona voli da priča priče svojim mladim roditeljima koji je zbunjeno gledaju:
„ Kakva je sad to priča? O kakvoj ljubavi ti govoriš? O kakvoj budućnosti – znak pitanja. Pa ti si na kraju. Početak je kraj. Ti spavaš na kraju početka...“
„Nije istina!“ odgovaram ja smelo. „Balon nije okrugao i ume da leti. Balon ima pupak...“
Istina je. Balon ima pupak.
Ali, balon nije sačekao zeleno na semaforu.
Autobus ga je odneo.
Ja se čvrsto uhvatim za dršku u autobusu.
Sidjem na sledećoj stanici i odem kuci.

.....

четвртак, 21. јул 2011.



danas si, mama, zaboravila da me spakuješ
i ja sam čitavog dana plakala
zgužvana, sama, zbunjena 
bez granica

четвртак, 31. март 2011.

spakuj me u kutiju


mama pažljivo me spakuj
i stavi u kutiju
u duboku kutiju
sa jednakim pravim uglovima

pažljivo me spakuj i pazi
na ravne opeglane ivice
čudne izvrnute ivice

ograničen svet
zapadni svet

ose, linije, uglovi, tačke...
kutije kutije kutije

ograničen svet
moj svet

miris istoka ne prolazi kroz
bele stranice, glatke površine, ravne zidove...
uzalud se šepure cvetovi na suncu
uzalud šire svoje božanske latice
lepoto, lepoto, lepoto!
usamljena, neviđena
nepostojeća



понедељак, 21. март 2011.

igra



kad me ljubiš tako
jezikom ti razbijam zube

ne prestajem da se igram
to je za mene igra
igram se
igra ne prestaje

pod prstima se povlači vruće meso
prsti ostavljaju duboke modre tragove
sve do kostiju

obgrlim te celog i stežem jako
sve dok se toliko ne stanjiš da isklizneš
iz mojih džinovskih ruku

onda te namotam u maleno klube
i otkotrljam u dno sobe

ne prestajem da se igram
igram se
igra ne prestaje

петак, 21. јануар 2011.

Martovske bombe




foto:Miloš Ivošević

Duboko u sebi
Skrivali smo rane
Izujedanih duša
Pa ipak se mrak spustio na nas
Kao razjareni bik
Da nas rastrgne
I srca rogovima probode
Spustio se mrak
Al nam ljubav pomračio nije

Dodirom naslućujem
Tvoju ušnu školjku



28. mart 1999.


среда, 22. децембар 2010.

foto: Miloš Ivošević



 Glasovi sa svih strana 
 Ukrštaju se
 U meni
 Mrežu nemira prave
 Izgubljeni glasovi
 Razbijaju
 Moj
 Mir




понедељак, 6. децембар 2010.

Drugo telo

                foto: Miloš Ivošević



Dugo sam trčala po gustoj magli
i osećala nepoznati zadah
Koji se ulivao u moje nozdrve

Sada spavam u tuđem telu
I vrelim jezikom dodirujem suze

Dugo sam sanjala sklopljenih prstiju
A sada to više nisam ja
Već ona koja sedi
I tišini oblizuje telo