Приказивање постова са ознаком poezija. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком poezija. Прикажи све постове
понедељак, 20. јануар 2014.
среда, 20. новембар 2013.
*
Dete je zaspalo.
Malo reči, malo misli, malo sebe.
Kratka forma jer nemam vremena. Nemam vremena.
Pisanje je brzo. Ali
pisac je spor. Pisac je nepokretan. Povremeno trepne. Pisac je nepokretan.
Samo malo, da se stvori lažna predstava, da
nije sve uzalud... Onda dan nije prošao uzalud. A prošao je. Uzalud...
- Mama,
šta znači uzalud?
четвртак, 21. март 2013.
staro telo ne peva
staro
telo ne peva
ređaju
se samo:
bezbojno
sintaksičko kamenje
sklerotične
reči
bezvučni
suglasnici
staro
telo ne peva
ono
izbacuje škripave i ravne redove proze
недеља, 20. јануар 2013.
Porodični dnevnik
Preskačem prve rečenice. Ostaju neizgovorene,
ali su tu, naravno. Trivijalne, beznačajne. Zato ih prećutim. Ipak, nisam
naučila kako da se ne pojave, da ne postoje, tako... beznačajne. Pitala me je:
„Čime se ti baviš?“ Nisam umela da odgovorim. Kao da me je pitala ko sam.
Moj suprug me voli onoliko koliko mu
dozvoljavam. Čudno je to zvati ga suprugom, to nije njegov identitet.
Kako sam provela dan? Ponekad to pitanje i ne
postavim, samo žurno skliznem u nesvesno.
Marta me je pitala od čega je napravljeno
sunce.
Zbunjena je kada se ljudi ponašaju loše. A
ljudi su prosto takvi. To mora znati.
Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.
Paučina u uglu. Videla sam je još pre nekoliko
dana. Hoću li je sutra skinuti? Skrećem pogled. Majka domaćica je primarno
zanimanje sve dok žene ne postanu nemajke. Nemajke se diče svojom surovošću.
Hladne su i moderne.
Želim još dece, ali nemam gde da ih stavim.
Potiskujem sećanja iz detinjstva. Ne, molim
vas! Ne želim kolačić uz čaj!
Savest izjeda stalno. Mora da sam nešto gadno
skrivila.
Ne znam šta da odgovorim. Kao da me je pitala
ko sam.
Ljudi su ubice. Ona to mora znati.
On spava na ivici kreveta. Posvećeno.
Ne zna da ga volim. Ne razume. Za mene su
odgovorni neki drugi i nešto drugo. Ne sećam se ni ko ni šta.
Zašto se neko jasnije seća svog
detinjstva?
Možda on nije imao razloga da zaboravi.
Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.
Treba živeti.
Treba živeti svaki dan.
субота, 8. септембар 2012.
*
Ne
spavam!
Ne
spavam.
Uđi
slobodno
Nisam
budna.
Odjekuju
koraci praznog sna.
Nepomična
zavesa je nepomična
Sve
dok je oluja ne razigra
(nadam
joj se,
priželjkujem)
Iz
mašine nečujno izlaze prazne trake sna
Jer -
mašina je prazna.
петак, 22. јун 2012.
субота, 10. децембар 2011.
Alisa u sivom balonu
* odlomak*
Nisam čak ni pospana,
A eno me na kauču – spavam. (po vas dan)
Sivi se baloni s mukom i nesigurno uzdižu.
Drhteći prozeblo.
U jednom od njih sam ja.
Tumaram praznim hodnicima osnovne škole.
Iza odškrinutih vrata viri jezičak svetlosti.
Otvorim usta sobe i uđem.
Moja mala drugarica važno sedi u prvoj klupi.
Lepa je i pametna, pa joj se divim, divim.
Studenti u strahu gutaju svoje poštovanje
I nečujno se dave. Gutaju se, dave se, dave.
Profesor mi kaže:
„Ako misliš - padaš na dno bunara, zato požuri, ne čujem te, požuri, čeka me debelo društvo u kafani!“
Moja mala drugarica odlazi kući bez mene.
Iza odškrinutih vrata pevuši žuta svetlost.
Ja se smanjim i uđem.
Tu mi jesenje lišće šušti pod nogama.
Nisam još uvek stara, ne! Nisam!
Rođena sam kao starac.
Majka je iz sebe s mukom istisnula smežurano lice starca i iznenadila se.
Okrenula je glavu : „ Kako se voli nešto toliko ružno? Ružno i staro...“
Beba- starac nije znala šta će sa sobom, pa je čekala.
Čekala i spavala, kao i svaka beba.
U sivom balonu koji se bez vetra njiše po trotoaru beba starac pripoveda.
Ona voli da priča priče svojim mladim roditeljima koji je zbunjeno gledaju:
„ Kakva je sad to priča? O kakvoj ljubavi ti govoriš? O kakvoj budućnosti – znak pitanja. Pa ti si na kraju. Početak je kraj. Ti spavaš na kraju početka...“
„Nije istina!“ odgovaram ja smelo. „Balon nije okrugao i ume da leti. Balon ima pupak...“
Istina je. Balon ima pupak.
Ali, balon nije sačekao zeleno na semaforu.
Autobus ga je odneo.
Ja se čvrsto uhvatim za dršku u autobusu.
Sidjem na sledećoj stanici i odem kuci.
.....
четвртак, 21. јул 2011.
четвртак, 31. март 2011.
spakuj me u kutiju
mama pažljivo me spakuj
i stavi u kutiju
u duboku kutiju
sa jednakim pravim uglovima
pažljivo me spakuj i pazi
na ravne opeglane ivice
čudne izvrnute ivice
ograničen svet
zapadni svet
ose, linije, uglovi, tačke...
kutije kutije kutije
ograničen svet
moj svet
miris istoka ne prolazi kroz
bele stranice, glatke površine, ravne zidove...
uzalud se šepure cvetovi na suncu
uzalud šire svoje božanske latice
lepoto, lepoto, lepoto!
usamljena, neviđena
nepostojeća
понедељак, 21. март 2011.
igra
kad me ljubiš tako
jezikom ti razbijam zube
ne prestajem da se igram
to je za mene igra
igram se
igra ne prestaje
pod prstima se povlači vruće meso
prsti ostavljaju duboke modre tragove
sve do kostiju
obgrlim te celog i stežem jako
sve dok se toliko ne stanjiš da isklizneš
iz mojih džinovskih ruku
onda te namotam u maleno klube
i otkotrljam u dno sobe
ne prestajem da se igram
igram se
igra ne prestaje
петак, 21. јануар 2011.
среда, 22. децембар 2010.
понедељак, 6. децембар 2010.
Drugo telo
Пријавите се на:
Постови (Atom)




