среда, 22. децембар 2010.

foto: Miloš Ivošević



 Glasovi sa svih strana 
 Ukrštaju se
 U meni
 Mrežu nemira prave
 Izgubljeni glasovi
 Razbijaju
 Moj
 Mir




понедељак, 20. децембар 2010.

FILOZOFIJA DOSADE Laš Fr. H. Svensen


Laš Fr. H. Svensen je mladi filozof (rođen 1970), docent na institutu za filozofiju Univerziteta u Bergenu i urednik Norveškog filozofskog časopisa. Neke od objavljenih knjiga su: Filozofija mode, Filozofija zla, Filozofija straha, Umetnost. Baveći se uglavnom fenomenima modernog doba, napisao je i Filozofiju dosade. Dosada je jedno od onih pitanja koje ovaj autor ne smatra večnim, ali svakako velikim i centralnim u savremenom životu.
Filozofija dosade je knjiga koja na zanimljiv i čitaocu pristupačan način razmatra savremeni problem. Savremen jer, iako je u ranijim vremenima postojala dosada, bila je privilegija određenih ljudi, a danas je sveobuhvatna, neželjena i tipičan problem modernosti (uglavnom zapadnog sveta), čak i onda kada nije prepoznata kao postojeća. Autor postavlja problem ograđujući se od bilo kakvog mogućeg rešenja i na vreme nas upozorava da do kraja knjige do toga nećemo doći. Zato, pišući o ovom modernom, neodređenom fenomenu koristi interdisciplinaran pristup i ograničava se na skice, tumačenja i fragmente vezane za filozofske rasprave o dosadi, književnost, muziku i slično. Tu imamo osvrt na Beketa, Dostojevskog, Eliota, Mana i ostale velike pisce, filozofe od kojih je Hegel dao najiscrpniju studiju o dosadi, zatim filmove,  kao i pop muzičare  kao što su  Toking Heds, Igi Pop, Pet Šop Bojz. U delu Priče o dosadi kreće se od srednjevekovnih preko romantičarskih do postromantičarih priča i Endi Vorhola, čija se umetnost umnogome temelji na fenomenu dosade i odnosa ličnog-bezličnog.
Deklarišući sebe kao romantičara, Svensen smatra da je upravo u vreme razvoja romantizma porastao i razvoj dosade. Vrsta dosade o kojoj najviše želi da govori, zapravo je ona dosada koja se javlja sa Kantovim kopernikanskim obrtom. Izraženi subjektivizam, svest o individualnosti, zatim porast građanstva i smrt Boga, uticali su na to da čovek prestaje da teži nekim višim, drugim ciljevima.U predmoderno doba smisao života bio je dat kao smisao celine, nije se dovodio u sumnju i strastveno se predavalo tom višem idealu. Onda kada se čovek okrenuo sebi, morao je da pronađe lični smisao. Kada se, dakle,  u  moderno vreme izgubio kolektivni smisao, a čovek okrenuo sebi nastala je praznina. Nedostatak ličnog smisla uzrokuje prazninu koja se javlja kao dosada, jer ne postoji ništa van nas što je važnije. Nedostaje nam smisao celine. Lični smisao je nemoguće naći jer smo pod uticajem sredine koji želimo da zadovoljimo. Sve to prouzrokuje dosadu koju tehnologija kao i lak i udoban život pojačavaju. Praznina koju osećamo traži ispunjenje, pa jurcamo stalno za novim sadržajima. Ogroman broj informacija i doživljaja ne garantuje smisao. Može nas zabaviti i ispuniti vreme, ali nam ne može pružiti više od toga.Dosađujemo se i kada ne radimo ono što želimo i kada radimo ono što ne želimo. Rad takođe ne garantuje pobedu dosade, barem ne one egzistencijalne. Za razliku od nje postoji situaciona dosada, koja je oduvek mučila ljude, ali koja se prevazilazi prostim izbegavanjem ili promenom situacije u kojoj se nalazimo. Egzistencijalna dosada je duboka, suštinski potresa naše biće čak i kada toga nismo svestni. Oni ljudi koji ne mogu da je podnesu stalno tragaju za novim sadržajima. Neki filozofi preporučuju rad, neki umetnost, prvenstveno muziku, ali nas Svensen upozorava da su sve to kratkotrajna bekstva od dosade i ne garantuju pronalaženje smisla. Navodi stihove Pet Šop Bojsa  koji imaju šopenhauerovsko poverenje u muziku, ali isto kao i on znaju da ona ne traje večno: Živi laž, igraj zauvek. Oni znaju da je u pitanju samo privremeno bekstvo.
Svensen se u delu Fenomenologija dosade  najviše oslanja na Hajdegerovu analizu. On naime smatra da moderan čovek ne oseća strast niti potrebu  za bilo čime izvan njega samog, da je život postao lak, da se ne ulažu napori da se učini nešto suštinski i kosmički značajno. Ta lakoća života izvor je dosade. Ali dosada pruža mogućnost samospoznaje. Ipak, Svensen se ne slaže sa time da dosada omogućuje razumevanje smisla bivstva, iako stvara prostor za razmišljanje o sebi.
Paskal takođe smatra da je dosada mogućnost za samouvid. Ali mi smo izgubili sposobnost za samoću. Stalno tražimo da budemo  zabavljeni.
Tumačeći Kronenbergov Sudar kao film koji se bavi odnosom fikcije i stvarnosti, dosade i života, zaključuje da u svetu praznine ekstremizam deluje kao privlačna alternativa dosadi. Jurcamo dakle za doživljajima želeći da izbegnemo to osnovno raspoloženje dosade, želeći da sebe ispunimo smislom, ali prazina ostaje i oko nas i u nama.
Endi Vorhol, čija umetnost zauzima određeni stav prema banalnom sadržaju pop kulture ovde je okarakterisan kao antiromantičar. On je svestan praznine i površnosti života savremenog čoveka i umesto da se kao što bi to činili romantičari, bori  protiv toga, on je prihvata. Treba odustati od ličnog smisla u postojanju i ispuniti se bezličnim smislom.
Autor ove knjige se na jedan svestran način bavi problemom dosade, ali malo šta ostaje što sigurno možemo reći. Ono što je nesumnjivo jeste da nam je manje više zaista dosadno i da egzistencijalna dosada kao tipičan fenomen modernosti nije pitanje vremena, rada ili životnog sadržaja, već smisla.

недеља, 19. децембар 2010.

U hladu oraha


Bila jednom jedna senka koja je volela da se odmara u dubokom hladu, gde je niko nije mogao naći. Tu, pod ogromnom krošnjom starog oraha, njen je gazda  često sedeo pijuckajući rakiju sa ostalim radnicima. Senka se ponosila njime. Bio je to krupan čovek, izuzetno krupan i dobar čovek. Prava ljudina, takoreći čovečina. Kada bi on, u zoru, sa suncem izašao u dvorište, ona bi se prosula celom svojom dužinom, čak do Žućine kućice. Inače,  zabluda je verovanje u to da je senka nekada veća, nekada manja, a da je nekada i nema. Ona je uvek tu, uz svog vlasnika i u potpunosti odgovara čovekovoj masi. Samo se pomera u zavisnosti od svetla. Igra sa svetlom njen je život. U podne, recimo, ona se umiljato skupi oko njegovih nogu, kao što se dugačak kanap namota u maleno klube.
Volela je svoga čoveka, kao što svaka senka voli svoj zemljani deo.
Jednoga dana je zaspala u prijatnoj hladovini. Izgledalo je da će gazda još dugo sedeti sa prijateljima. Bio je dug, vruć letnji dan, i sve poslove su obavili još pre podneva. Nakon ručka zaseli su čekajući sumrak i osveženje koje donosi. Njihove verne senke ispružile su se kraj njih. Nevidljive i pospane.
Senka se budila lagano, postepeno, istežući se čas na jednu, čas na drugu stranu. To joj je prijalo. Nikada se ne budi tako. Obično samo uzleti za svojim gazdom, pokrenuta nekom neobjašnjivom silom van nje, na koju nikada nije mogla da utiče. Njegovo telo je to činilo, ona nije posedovala sposobnost voljnog kretanja. I sada, iako joj prija ovo istezanje, obuzima je sumnja da nešto nije u redu. Osvrnula se oko sebe i videla da ni jedne senke nema kraj nje, a još uvek je dan. Pod krošnjom drveta nije bilo nikoga, ni njega. Šta se to dešava? Je li moguće? Potražiće ga, ne može biti daleko. Naravno da nije daleko. Koraknula je van hladovine i jaka sunčeva svetlost joj u trenu opeče levo rame. U strahu se bacila nazad, zagrlivši debelo stablo starog oraha. Čudno, uvek je volela sunce.  Nikako nije mogla da dokuči šta se to dešava. Senka krošnje samo je tiho šuštala. Bez odgovora. Strah! Oseća strah. Nikada nije bila sama. Ona je za sve kriva. Nije trebalo da zaspi. Spava čvrsto i udobno čitave noći kraj svog gospodara, ovo joj nije  trebalo. On je tako dobar, a ona mu ovako vraća. Kako sada da ga pronađe? Gde? Ona je kriva ako mu se nešto loše dogodi, jer čovek bez senke... Ne sme o tome ni da misli.
Šta se to dogodilo? Možda još spava. Da, tako je! Sigurno još spava i sanja nemoguće snove, jer je vrućina nesnosna, pa ju je opila. Ispružiće se sada, zatvoriće oči pa će sve biti kao nekada. Poleteće za njim kada on pokrene svoje veliko telo.
Te noći kao da je nestala ne znajući gde, jer joj se činilo da se ne pomera, a opet je nekako lebdela po praznim mračnim predelima. Otkinuta, neprikačena za telo, samo je molila molila molila, čvrsto žmureći molila da svane.  Dan joj je doneo smirenje, ali nije mogla izaći na svetlost. Vraćala ju je nazad. Sutradan je, budna, čekala svoga gospodara. Njega, međutim nije bilo. Čula je samo kako ljudi govore da je bio dobar čovek. I pili su u njegovo ime. Bio je dobar čovek. Senka se osetila veoma čudno. Kao nikada ranije. Ostala je zauvek pod krošnjom, drščući sa lišćem na vetru. I to nežno pevušenje lišća što kao hor prati jedan jedva čujni drhtavi glas samo je tugovanje senke koja je ostala bez svoga tela. Ljudi vole da sede ispod oraha i zamišljeno slušaju te zvuke, ne znajući zašto ih toliko rastužuju.

понедељак, 6. децембар 2010.

Drugo telo

                foto: Miloš Ivošević



Dugo sam trčala po gustoj magli
i osećala nepoznati zadah
Koji se ulivao u moje nozdrve

Sada spavam u tuđem telu
I vrelim jezikom dodirujem suze

Dugo sam sanjala sklopljenih prstiju
A sada to više nisam ja
Već ona koja sedi
I tišini oblizuje telo

четвртак, 2. децембар 2010.

Gradovi


                                                                              foto: Miloš Ivošević

U kutiji od šibica
u kartonskoj kutiji od bombona
kolača
cipela
u paklici cigareta
u drvenoj kutiji 
u konzervi...
u šarenoj ambalaži sa liftom

Žive zavučeni
u gomili
jedni drugima na glavi 
i bespomoćno sami
LJUDI

 

недеља, 28. новембар 2010.

INGMAR BERGMAN „Najbolje namere“


Režiser koji je snimio preko šezdeset filmova i dokumentaraca za bioskope i televiziju, uglavnom je sam pisao scenarija za iste. Bergman je, zapravo, naučio svaki detalj u komplikovanom procesu nastajanja filma, od kreativno-umetničkog do tehničkog, kako bi mogao u potpunosti kontrolisati i samostalno snimiti film. U tom kompleksnom procesu nastajanja filma, scenario je ne samo prapočetak, već  temelj i kostur na kome se zasniva film. Sve, dakle, započinje literaturom, dobro napisanim scenariom, prvenstveno dijalozima i opisom scene. Dijalog je osnova dramskog teksta. On sam (mimo svega ostalog) može otkriti karakterne osobine i mentalno stanje likova, njihovu prošlost, njihova osećanja i njihove namere. Dijalog pokreće radnju.
Gledajući filmove veličanstvenog Šveđanina, imala sam utisak dobre literature koja nas lagano, a snažno uvlači u svoj svet. Bergmanovi filmovi za mene jesu literatura. Pod tim pojmom podrazumevam ona najbolja književna dela koja se bave suštinskim pitanjima čoveka i, s obzirom na to, ostaju neprolazno snažna. Čitajući roman Najbolje namere  nisam mogla  a da ne zamišljam bergmanovske likove i scenu. Ti likovi su ubrzo počeli da oživljavaju  preda mnom, a forma romana da zadobija obeležja drame, odnosno scenarija. Ne znam da li je u pitanju reminiscencija na njegove filmove, ali scene u romanu su zaista njima slične. Jer, autor jeste Ingmar Bergman. A ovaj roman mešavina scenarija, romana, biografije...
Roman Najbolje namere žanrovski je veoma blizak scenariu. Bergman postavlja scenu, opisujući je u sadašnjem vremenu, kao uputstvo glumcu, samo u ovom slučaju uputstvo čitaocu da zamisli scenografiju. Na tu scenu, zatim, nastupaju likovi, sa određenim kostimom, pokretima, izrazima lica... Opis scene i učesnika u njoj, kao i dijalozi sa naznačenim licem koje govori, pa i poneka didaskalija koja upućuje na ponašanje likova, zaista odgovaraju dramskoj formi. I sam autor to naglašava u predgovoru. Na istom mestu, on lično određuje žanr ove knjige nazivajući je romanom. Iako je građa uzeta iz stvarnosti (radi se o Bergmanovim roditeljima) ,što je česta pojava u istoriji književnosti,  u pitanju je fikcija. Roman je nastao na osnovu dokumentovane građe: fotografija, sećanja i iskaza, ali je on pre svega, kako autor sam naglašava produkt njegove uobrazilje jer igra se verovatno pokazala jasnija od stvarnosti. Narator se u toku pripovedanja često vraća u vreme pisanja podsećajući nas na fotografije koje su izvor priče. Ovo povremeno dokumentovanje pripovedanog ima funkciju građenja privida stvarnosti. Uvučeni smo u svet Bergmanovih budno prateći njihove živote.Pripovedač se zatim poigrava sa svojom maštom kada započinje roman s početka proleća 1909. godine, a kaže biram jedan dan... I tako se kroz čitav roman čitalac nalazi između priložene dokumentacije i biografskih činjenica s jedne, i piščeve uobrazilje (koju takođe naglašava) s druge strane.
Roman nam otkriva živote pripovedačevih roditelja, čija su imena izmenjena, pa su, prema tome, u pitanju životi likova. Stalno, dakle, treba imati na umu da je u pitanju fikcija.  Posmatramo kako protiče njihova mladost, pratimo njihove odnose, probleme, sreću i želje. Ana i Henrik su brižljivo psihološki predstavljeni likovi sa sve uticajima njihovih roditelja i okoline na njih. Ana je svojeglava i temperamentna mlada žena iz bogate porodice. Na nju je najviše uticao otac koji  je razmazio i majka čiji su postupci umnogome uticali na tok njene sudbine. Henrik je određen svojim siromaštvom, teškim životom uz majku koja i ne sluti koliko ga je za sebe vezala i koliko ga njegovo osećanje privrženosti i dužnosti onesposobljava da u svom životu angažuje sopstvenu volju. Henrik je miran, povučen, običan mladić sklon melanholičnom raspoloženju i nedostatku inicijative, na koga su verovatno dosta uticale neprimerene i krvničke batine strogog strica koje je podnosio dok je bio veoma mali.
Ovo je saga o običnim životima. Bez značajnih, velikih događaja, bez zlih likova koji namerno spletkare. Ljubav i patnja koji se neprestano smenjuju proizvod su dobrih namera. Akcenat je na psihologiji likova, njihovim nejasnim odnosima i njihovoj nemoći. Zašto se Henrik tako ponaša? Zašto se Ana tako strasno zaljubljuje i trpi sve? Ljudi, oblikovani u svojoj porodici ponašaju se često suprotno od onoga kako žele, nemoćni da nadvladaju sebe. Ovde imamo pravo bergmanovsko udubljivanje u ljudska bića, njihova ponašanja, odnose i osećanja.   On se, sada u literarnoj formi, ponovo bavi suštinskim ljudskim temama kao što su usamljenost, ljubav i seksualnost, smrtnost i religija. Genijalan režiser, Ingmar Bergman, je i dobar pisac kome treba posvetiti vreme, jer se uvek iznova i neumorno udubljuje u ljudsku dušu.


 
Tačka oslonca bledi,
označena bledim grafitom
nestaje.
Trebalo je jače pričvrstiti
taj klin
o koji visi moje radno odelo.
Ovo je sada samo moj hologram
koji vas neuspešno vara.