недеља, 28. новембар 2010.

INGMAR BERGMAN „Najbolje namere“


Režiser koji je snimio preko šezdeset filmova i dokumentaraca za bioskope i televiziju, uglavnom je sam pisao scenarija za iste. Bergman je, zapravo, naučio svaki detalj u komplikovanom procesu nastajanja filma, od kreativno-umetničkog do tehničkog, kako bi mogao u potpunosti kontrolisati i samostalno snimiti film. U tom kompleksnom procesu nastajanja filma, scenario je ne samo prapočetak, već  temelj i kostur na kome se zasniva film. Sve, dakle, započinje literaturom, dobro napisanim scenariom, prvenstveno dijalozima i opisom scene. Dijalog je osnova dramskog teksta. On sam (mimo svega ostalog) može otkriti karakterne osobine i mentalno stanje likova, njihovu prošlost, njihova osećanja i njihove namere. Dijalog pokreće radnju.
Gledajući filmove veličanstvenog Šveđanina, imala sam utisak dobre literature koja nas lagano, a snažno uvlači u svoj svet. Bergmanovi filmovi za mene jesu literatura. Pod tim pojmom podrazumevam ona najbolja književna dela koja se bave suštinskim pitanjima čoveka i, s obzirom na to, ostaju neprolazno snažna. Čitajući roman Najbolje namere  nisam mogla  a da ne zamišljam bergmanovske likove i scenu. Ti likovi su ubrzo počeli da oživljavaju  preda mnom, a forma romana da zadobija obeležja drame, odnosno scenarija. Ne znam da li je u pitanju reminiscencija na njegove filmove, ali scene u romanu su zaista njima slične. Jer, autor jeste Ingmar Bergman. A ovaj roman mešavina scenarija, romana, biografije...
Roman Najbolje namere žanrovski je veoma blizak scenariu. Bergman postavlja scenu, opisujući je u sadašnjem vremenu, kao uputstvo glumcu, samo u ovom slučaju uputstvo čitaocu da zamisli scenografiju. Na tu scenu, zatim, nastupaju likovi, sa određenim kostimom, pokretima, izrazima lica... Opis scene i učesnika u njoj, kao i dijalozi sa naznačenim licem koje govori, pa i poneka didaskalija koja upućuje na ponašanje likova, zaista odgovaraju dramskoj formi. I sam autor to naglašava u predgovoru. Na istom mestu, on lično određuje žanr ove knjige nazivajući je romanom. Iako je građa uzeta iz stvarnosti (radi se o Bergmanovim roditeljima) ,što je česta pojava u istoriji književnosti,  u pitanju je fikcija. Roman je nastao na osnovu dokumentovane građe: fotografija, sećanja i iskaza, ali je on pre svega, kako autor sam naglašava produkt njegove uobrazilje jer igra se verovatno pokazala jasnija od stvarnosti. Narator se u toku pripovedanja često vraća u vreme pisanja podsećajući nas na fotografije koje su izvor priče. Ovo povremeno dokumentovanje pripovedanog ima funkciju građenja privida stvarnosti. Uvučeni smo u svet Bergmanovih budno prateći njihove živote.Pripovedač se zatim poigrava sa svojom maštom kada započinje roman s početka proleća 1909. godine, a kaže biram jedan dan... I tako se kroz čitav roman čitalac nalazi između priložene dokumentacije i biografskih činjenica s jedne, i piščeve uobrazilje (koju takođe naglašava) s druge strane.
Roman nam otkriva živote pripovedačevih roditelja, čija su imena izmenjena, pa su, prema tome, u pitanju životi likova. Stalno, dakle, treba imati na umu da je u pitanju fikcija.  Posmatramo kako protiče njihova mladost, pratimo njihove odnose, probleme, sreću i želje. Ana i Henrik su brižljivo psihološki predstavljeni likovi sa sve uticajima njihovih roditelja i okoline na njih. Ana je svojeglava i temperamentna mlada žena iz bogate porodice. Na nju je najviše uticao otac koji  je razmazio i majka čiji su postupci umnogome uticali na tok njene sudbine. Henrik je određen svojim siromaštvom, teškim životom uz majku koja i ne sluti koliko ga je za sebe vezala i koliko ga njegovo osećanje privrženosti i dužnosti onesposobljava da u svom životu angažuje sopstvenu volju. Henrik je miran, povučen, običan mladić sklon melanholičnom raspoloženju i nedostatku inicijative, na koga su verovatno dosta uticale neprimerene i krvničke batine strogog strica koje je podnosio dok je bio veoma mali.
Ovo je saga o običnim životima. Bez značajnih, velikih događaja, bez zlih likova koji namerno spletkare. Ljubav i patnja koji se neprestano smenjuju proizvod su dobrih namera. Akcenat je na psihologiji likova, njihovim nejasnim odnosima i njihovoj nemoći. Zašto se Henrik tako ponaša? Zašto se Ana tako strasno zaljubljuje i trpi sve? Ljudi, oblikovani u svojoj porodici ponašaju se često suprotno od onoga kako žele, nemoćni da nadvladaju sebe. Ovde imamo pravo bergmanovsko udubljivanje u ljudska bića, njihova ponašanja, odnose i osećanja.   On se, sada u literarnoj formi, ponovo bavi suštinskim ljudskim temama kao što su usamljenost, ljubav i seksualnost, smrtnost i religija. Genijalan režiser, Ingmar Bergman, je i dobar pisac kome treba posvetiti vreme, jer se uvek iznova i neumorno udubljuje u ljudsku dušu.


 
Tačka oslonca bledi,
označena bledim grafitom
nestaje.
Trebalo je jače pričvrstiti
taj klin
o koji visi moje radno odelo.
Ovo je sada samo moj hologram
koji vas neuspešno vara. 



 

недеља, 21. новембар 2010.

Hope


Kada mi je moja draga Houp tog jesenjeg dana nemo pružila veliki svežanj rukopisa, znao sam da zna. Znao sam da je spremna. Njene oči takođe nisu govorile ništa. Nikada nisam video takav bezglasni, zanemeli pogled. Odgovorio sam ćutanjem i odložio papire na pod. Posmatrao sam je kako na samrtnoj postelji u punoj lepoti igra svoju poslednju ulogu. Često sam je zaticao dok piše i kako, udubljena u fotografije i papire, napušta hladne bolničke sobe zadubljena u prošlost i detinjstvo.Jednom prilikom je rekla:  „Ova prisećanja su traganje za bićem, za celovitošću. Ja ovde ne govorim o sebi, već o bivšem sebi pokušavajuči da pronađem vezu sa tim bićem koje tek sada, sa velike vremenske distance otkrivam i upoznajem. Pišem, najzad, pokušavajući da zavolim to biće. Ovo biće.“ Iako je imala tek dvadeset devet godina, detinjsto joj se činilo tako daleko i tuđe.
Ostavila mi je sve što je godinama pisala: dnevnike, crteže, pisma, novele. Bila je višestruko nadarena. Bila je mnogo više od onoga što se na velikom platnu moglo videti. Bila je divna, i na toj postelji, do poslednjeg momenta ona je isijavala. Čista srca, uvek čista srca. Slomljena, u komadima, celovita.
 Sada objavljujem samo delić onoga što je tih presudnih dana pisala.

Bio
Odlučila sam da pišem o sebi i svojoj prošlosti zato što će onda sve izgledati stvarno i opipljivo. Jer sve mi sada izgleda kao san. Neuhvatljiv i zamagljen san koji za sobom ostavlja jasna i bolna osećanja. Jedino me pisanje leči, čini mi se. Opisaće se krug, ne baš celovit i pun, ali vidljiv i, možda, smislen. Da... možda će se nazreti neki smisao. Dobiće se, možda, neki oblik, prepoznatljiv i... možda ću prepoznati sebe.
Ne sećam se svog ranog detinjstva i nemam nikoga ko bi mi o njemu govorio. Zapravo, imam, ali to je druga priča... Nekoliko sačuvanih fotografija iz perioda najranijeg detinjstva ne bude sećanja (koliko god da se upinjem i zurim u njh), za razliku od onih uslikanih neznatno kasnije, koje pamte nešto sasvim drugo, neki drugačiji, neželjeni preobražaj. Na jednoj od tih ranih fotografija sam beba, kao i svaka druga. Zapravo bih slobodno mogla  tvrditi da je to veoma lepa beba, punih obraza, crnih očiju kao dve prezrele kupine, sa neodoljivim loknama koje uokviruju nežno anđeosko lice. Ležim potrbuške na belom peškiru i gledam pravo u objektiv. Kamera me je oduvek volela. Osmeh ove bebe otkriva da je tako malo i nemoćno stvorenje bez zuba potpuno bezazleno i čisto. Bespolni anđeo koji, još neuveden u svet ljudi, čist i beo, i ne sluti šta ga sve sa zrenjem očekuje. Kada bi mogli izolovati decu od zagadljivog okruženja, izrasli bi u ljude zadržavajući nešto od svoje čistote. Ovako, robimo, zakivamo, podkivamo, vezujemo, zavezujemo našu decu sistemom koji smo sami stvorili ili nasledili, i kojim ni sami nismo zadovoljni. Mi smo glavni mučitelji njihovih perjastih duša.
Druga fotografija pokazuje dečačića od nepune tri godine. On stoji gotovo mirno. Prebacio je neznatnu težinu svog tela na jednu nogu, dok mu je druga blago savijena u kolenu. Digao je ponosno glavu, naizgled samouvereno, jer se pažljivom posmatraču otkriva da nije znao kuda će sa rukama.
Sledeća fotografija, na kojoj je malo stariji, jeste slika nasmejanog dečaka sa gustom crnom kosom pedantno očešljanom na stranu koji, neuprljan i elegantan, rukama oko struka drži hulahop, svoju omiljenu igračku. Tu u parku, skupila su se deca oko njega i sa divljenjem ga posmatraju, očarani prethodnim nastupom, u kome je ne samo vešto i dugo vrteo hulahop  oko svog tankog struka, već je izvodio razne vratolomije, provlačeći se kroz njega i preskačući ga, i to sve u ritmu, uvežbano i lako. Gledajući ga, sada znam da taj dečak ima neobično jaku volju, jer je i pored pritisaka, naročito sa očeve i bratovljeve strane, nastavio da se, i to vrlo uspešno, bavi modernim plesom i glumom. Ali ne zadugo. Neka druga opsesija postepeno je ugrožavala i savlađivala  ovo nejako i nesretno telo od momenta kada je počelo da zri. A time je trovala i dušu. Ali nije mogla drugačije, jer ga je baš to telo, neželjeno, gušilo.
Posmatram ove stare fotografije i uzaludno pokušavam da u tom dečaku pronađem sebe...
*
Lep je i sunčan dan. Napolju. Ovde? Mrzim svoje telo...
*
Fotografije koje su napravljene kada je imao otprilike dvanaest godina, pretrpele su doradu. Na njima je docrtana duga kosa i minđuše kakve je nosila majka.  Već tada je on, krišom, uzimao majčine stvari kada bi sam ostajao kod kuće, a onda se dugo dugo kajao i plakao, govoreći sebi da to više nikada neće učiniti. Plakao je dugo i tiho pokrivajući glavu jastukom, sve dok ga san nije odnosio na  lepše i sigurnije mesto. Njegov stariji brat kojeg je majka rodila sa nekim drugim čovekom nije imao strpljenja sa njim kada bi plakao. Zato se krio. A to što su se preselili tako daleko od tate, to je voleo. Što dalje od njega. Jedino mu je žao što ovde nema prijatelja. U školi je uvek sam, koliko god da se trudi da bude kao oni. Ali to sada nije bitno. Na samoću je vremenom navikao i nije mu kasnije bilo jasno zašto ga je to toliko bolelo. Zašto je toliko žudeo za tim dečacima koji nisu bili vredni njega, kako mu je majka govorila.
U tom periodu, tada, kada sam na  fotografiji nacrtao sebi kosu (jer to sam valjda sada ja) iako sam uvek bio primeran i miran dečak, počeo sam da uzimam tuđe stvari. Kad god bi mi se ukazala prilika ja bih nešto strpao u džep. Prosto sam uzimao ono što mi je trebalo, ali i ne samo to. Ormar, gde sam sav plen držao, uskoro je bio prepun nepotrebnih stvari, ali i onih kojima sam se krišom divio. Tetka tako nikada nije saznala gde su joj nestale one minđuše od ćilibara koje joj je teča doneo sa svog putovanja po istoku, a koje je uvek, uvek ostavljala na držaču pred ogledalom u spavaćoj sobi gde niko sem njih ne ulazi. U tom periodu kovao sam prvi plan o bekstvu. Znao sam da ću uskoro morati  da odem.
Kada me je vlasnik prodavnice uhvatio za ruku i dugo,  prodorno gledao pravo u oči, rekao sam sebi da to više nikada neću učiniti. I nisam. Tada sam poslednji put u džepu grčevito stezao svoj poslednji plen, kesicu lepo zapakovanih rođendanskih balona. Obuzeo me je takav panični strah da to ne mogu opisati. Stajao sam zaleđen, potpuno lišen govora i mogućnosti kretanja. Bilo me je strah. Pretio je. Bio mi je odvratan iako  uvek  doteran i čist. Ipak, čini mi se da mu nisam odlazio u potpunosti protiv svoje volje. Kao da sam se navikao na njega. Niko nije znao za to. Niko nikada nije saznao za tu sobu u koju je dovodio preplasene dečake. Samo je mama tada primetila da sam drugačiji.
A onda sam joj ubrzo i pokazala da sam drugačija. Onda, kada smo se žestoko posvađale... Kada je dovela novog pijanicu.
I tada sam otišla.
Zauvek.
*
Povraćam čitavog dana. Iz mene se presipa neka odvratna siva vodurina. Nisam htela primiti nikoga. Nisam ni periku mogla da stavim. Sutra ću opet biti ona stara. Već sada mi je bolje. Mogu i da pišem. Ali, zašto sve ovo pišem? Sada kada mi ponestaje vremena, kao da ga imam na pretek osuđena na čekanje i nepokretnost. Ne želim da se bavim svojim osećanjima. Sve je ovo nepodnošljivo. Hoću da zaronim u prošlost, što dalje od ovog trenutka.
*
I dalje prebiram po starim fotografijama koje  oživljavaju i dopunjuju bleda sećanja. Ovde smo svi na rođendanu mog brata, pre nego što je otišao u vojsku kao dobrovoljac. Uvek se ložio na te gluposti. Tada sam ga poslednji put video. Ne znam da li bih ga prepoznao. Kada ga sanjam, uvek je ovog uzrasta, baš ovakav, kao na ovoj fotografiji.  Mislim da živi sa ženom i troje dece negde na jugu zemlje. Jednom prilikom ga je neki novinar pronašao, ali on je negirao svaku vezu sa mnom. Doduše, to sam videla u novinama kojima ne mogu naročito verovati.
Na ovoj fotografiji je i naša majka. Zagrlila nas je obojicu. Ona ne zna da sam ovde.
Nije bila neka naročito dobra majka, valjda nije umela sa svim tim muškarcima, ali nije bila ni loša. Pustila me je...

*
Samo neka sve nestane. Odmah! Sve! Da me nema! Zašto me muče kad leka nema!
*
Lekar je danas delovao optimistično. Kakav kreten! Šta li on misli kada se ovako glupavo ponaša. Srećan je kada se osećam bolje iako je to samo trenutno. Zbog sebe je srećan. Pa mi smo ljudi! Ne razmišljaj toliko samo o sebi. Uzdigla ga ideja da će pronaći lek protiv karcinoma. 
Ipak, moram mu verovati. Kome ću drugo. Sebi ne mogu. Nikada i nisam.
Kako da sebi verujem kad još ne znam ni ko sam. Evo završavam svoj polovični život. Čorba od života. Bljutava čorba. Papazjanija.
*
Upravo sam primetila da u ovom moru fotografija veoma mali broj datira iz vremena pre promene. Nisu me mnogo fotografisalu u detinjstvu, samo povodom važnih događaja, ali tako da se svaka fotografija dobro pamti.
Evo ovde, na ovoj fotografiji sam već počela da se menjam. Pitam se je li to neko drugi, ili prvi. Nisam očekivala istovremenu metamorfozu duha. Ne mogu sada. Sve mi je teže da održim misao. Sve teže pišem. Ovo i nije bila dobra ideja. Ništa nisam otkrila. Pitam se uvek se pitam kako bi bilo da ništa nisam činila. Da li sam mogla da ne činim ništa.
*
Sve više mrzim ovo telo koje truli.  Truli pre duše. Ionako sam ga uvek mrzela. Ionako sam uvek htela da pobegnem od njega. Sada bih da se preselim bilo gde. Može i u zemlju i nad njom. Samo da budem slobodna.
*
Razarajuća oštrica raskomadala me je iznutra. Komadići. Svakodnevni privid melanholične kose. Svestan – svesna. Šušti tišina glasno i nepodnošljivo. Isprekidane crtice stvarnosti. Utihnula je najzad. Dokumentuj, dokumentuj, dokumentuj! I opet ne garantuje postojanje. Evo je opet... Meko.
*
Evo me ovde na ovoj tamnoj fotografiji sa Endijem. Pokazao mi je šta znači petnaest minuta slave. Pa, Endi, ne znači ništa. Baš ništa. Dragi Endi, volela bih da se ponovo sretnemo.
Moji dragi prijatelji, volela bih, nadam se da ćemo se ponovo sresti.

Danas mi je preko ramena preletela plava ptica.



четвртак, 11. новембар 2010.

Modernizam Borisava Stankovića





Sam kraj devetnaestog veka donosi nam pripovetke Borisava Stankovića koje svojom neobičnošću i novinom privlače pažnju ne samo aktuelnih kritičara, već i priznatih pisaca. Skerlić je zabeležio da se ovaj autor već sa prvom zbirkom pripovedaka pojavljuje kao zreo pisac. O Stankoviću sa oduševljenjem pišu Jovan Dučić, Sima Pandurović, Isidora Sekulić, Veljko Petrović, Stanislav Vinaver, Meša Selimović, Vidosav Stevanović i drugi kako savremeni, tako i moderni pisci današnjice. Kao začetnik moderne srpske proze bio je uzor i učitelj našim avangardnim piscima koji su prema njemu gajili duboko poštovanje. Ovaj pisac ostao je jedinstven u  srpskom književnom životu ne samo svojim delom, već i pojavom. Privlačio je svojom neobičnošću, izrazitim antiintelektualnim stavom i stilom života uopšte, o čemu svedoče mnoge zabeležene anegdote i razgovori. Neprolazna akuelnost i permanentno interesovanje za njegovo stvaralaštvo idu u prilog činjenici da se Bora Stanković, na međi dva veka, pojavljuje kao moderan pisac. Simbolički i suštinski, njegovo pripovedačko delo pojavljuje se kao vrhunac i kraj jedne književne epohe ( epohe realizma) otvarajući vrata novom veku i novoj umetnosti. Borisav Stanković je začetnik moderne srpske proze.

Ono što čini konstantu celokupne proze Borisava Stankovića jeste njegov specifični junak. Da budemo precizniji (s obzirom na to da je junak uvek nosilac proznog dela) – čovekova duša, njegova unutrašnja, psihološka previranja, bure i sukobi, te neizlečive patnje i težak dert, večiti žal za nečim. To je, zapravo, epicentar celokupnog Stankovićevog stvaralaštva. Niko pre njega nije toliko i na takav način progovorio o strasti i stradanju. Niko pre ovog pisca nije u tolikoj meri i toliko duboko zaronio u psihologiju i osećanja žene. Borisav Stanković u našu prozu uvodi drugačije, intimno viđenje čovekove unutrašnjosti. Prodire u komplikovanu ljudsku psihologiju iznoseći na videlo podvojenost ličnosti, unutrašnju borbu, neizmernu patnju, stradanja i lomove. Sukob intimnog i javnog, ličnosti i društva, prirodnih i socijalnih zakonitosti. Taj sukob između pojedinca i  sveta nije, međutim, jedino što proizvodi tragičan učinak. O tome su pevali i romantičari. Tragika ličnosti proističe iz činjenice da se u patrijarhalnom društvu starog Vranja, u kome su Stankovićevi likovi vaspitavani, spoljašnji okovi prenose na plan unutrašnjeg. Patrijarhalni moral više nije nešto spolja nametnuto, već je deo same ličnosti. Žestina i tragika doživljaja, stoga, proističe iz unutrašnje rascepljenosti i borbe. To je moderan čovek dvadesetog veka, nepomirljiv, neprilagođen, zbunjen, bez tla pod nogama, u večitom sukobu sa samim sobom.


Modernizam Stankovićeve proze ogleda se ne samo u sadržaju, već i u formi. Njegove pripovetke obiluju elementima moderne proze čija je glavna odlika žanrovski sinkretizam i prvenstveno poetizacija proznih struktura. Lirizacija proze ogleda se  na više nivoa: ukidanje značaja fabule i razvijenosti motiva u korist subjektivnog i doživljajnog ispoljavanja psihologije junaka, subjektivizovan jezik neposrednog pričanja, ispovedni oblici naracije, lirski opisi pejzaža i enterijera, nostalgičan doživljaj mladosti, slavljenje strasti, prisustvo lirske poezije u proznom tekstu i dr. Novina Stankovićeve proze ne ogleda se, dakle, samo u novoj tematici i perspektivi prikazivanja čoveka, već u formi, jeziku i stilu. Sve ove odlike koje poetizuju i subjektivizuju prozu u skladu su sa nadolazećim novim vekom u kome dolazi do prevage individualnog nad kolektivnim, unutrašnji sukobi nad spoljašnjim. Zato je Stanković blizak savremenom čitaocu.
Uočili smo odlike realizma u njegovoj prozi koje vezujemo najviše za regionalizam pripovedanja. Tu su i naturalističke crte poremećenih ljudi koji trpe posledice preživljene traume iz prošlosti. Romantizam se prepoznaje na mnogim poljima, kao što je čovekov sukob sa svetom u kome živi, lirizacija iskaza i slično. Pored toga, vidljivi su i elementi simbolizma u njegovom delu. Ovaj višestruki sinkretizam koji se javlja na više planova, od književnostilskog do žanrovskog zapravo svedoči o jedinstvenosti i originalnosti modernog pisca. Dela vrhunskih stvaralaca opiru se svrstavanju u pravce, epohe i bilo koje druge kalupe. Delo Borisava Stankovića odupire se svakom klišeu i svakom ponavljanju. Ono je jedinstveno i neponovljivo, baš zato što je složeno, a istobremeno jednostavno i iskreno.

уторак, 9. новембар 2010.

Reality


Ona veći deo dana provodi na svom  poslu koji obožava. I fantastično ga obavlja, jer je među najboljima. Ona je tako htela i tako odabrala. Dan joj je ispunjen poslovno i emotivno. Razgovara sa kolegama koji su joj istovremeno najbolji prijatelji. Ume da nadmudri svakoga, ali je poštena i darežljiva, pa uvek pomaže ljudima u nevolji. Ona svakoga dana proživi nešto zanimljivo, svakoga dana rešava probleme, smeje se, plače, voli... Njen je dan ispunjen životom. Celovit. Ima lepu kuću koja je uvek sređena i čista. Enterijer predivnog dizajna. Sama je bila stilista. Nikada ne kuva, ne zato što ne ume, nego zato što je to gubljenje vremena i energije koju ona kompletno ulaže u svoj fantastično kreativni posao. Uveče, ona ima vremena za opuštanje i druženje. Smeje se sa prijateljima, kao da je ništa nije uznemirilo toga dana. Ujutru ustaje odmorna, vedra i nova. Uz to je veoma lepa i uvek doterana. Čak i kada spava. Njeno je lice kao porcelan, a kosa kao svila. Nije samo lepa, već ima nešto u njoj što zrači i čini je neodoljivom. Poseduje izuzetan smisao za humor, koji je još više čini seksi. Svi vole da se druže sa njom. Ima puno odanih prijatelja koji joj pomažu  u rešavanju problema.
Ponekad plače. Kada se nađe nad provalijom. Ponekad sve ide naopako, ali na kraju dana ona je utešena i u svemu pronalazi dublji smisao i opravdanost događaja. Na kraju dana je jača. I opet leže zadovoljna. Ona ima život svakoga dana. Bogat život. Ona ima sve. Porodicu će imati uskoro, sasvim sigurno. U to ne sumnjam ni ja, ni ona. Još uvek je mlada. Samo da pronađe pravog muškarca, koji je, zapravo, baš pred njom. 
Zato ja veći deo dana razmišljam o njoj. Uveče otvorim čips, uključim tv, zapretim mužu da me ne uznemirava, zavalim se u svoju fotelju i provedem sat vremena u njenom svetu. Ponekad peglam, ukoliko nisam stigla spremajući večeru i decu za spavanje. Onda i ja ležem, iscrpljena, da bih ustala veoma rano, umorna i troma.






Roditeljstvo




Neživljenje je lakše. Udobnije.
Depresivnije, ali udobnije.
Ako je življenje delanje?
Izneveravam jedino sebe. Drugi su zadovoljni i to je najvažnije.
Za neživljenje.

Beskonačno uzaludno ljuštim glavicu straha.
Nedovoljno, nevoljno naoružana protiv onih raspevanih pred mojim vratima.
Ovi unutra su žilaviji.
I opasniji.
I jednima i drugima dozvoljavam da me preuzimaju.
Tako da sam veoma, veoma, veoma normalna.
I prihvatljiva.

*
Roditelji nastavljaju da nas muče.
Onu su još uvek, uvek su naši vlasnici
I ne dozvoljavaju nam ni pomisao na slobodu.
Samoobožavajući roditelji osmehom zabranjuju življenje.
Njihova sreća uslovljena je našim ropstvom.
Roditelji su važniji od nas.
Mi smo njihove igračke.
Trudimo se da ih ne rasplačemo.



четвртак, 4. новембар 2010.

Mlada žena sa crvenom punđom


Dan joj se čini dvostruko duži. Kao i prethodni. Ustala je veoma rano i sada, dok se sprema za izlazak sa veoma važnim ljudima, oseća se kao izduvani balon, smežurano i upotrebljeno. Stari zidni sat, kakav se retko mogao videti u drugim kućama i koji je poticao još od njenog imućnog dede, otkucava devet sati. Posao od nje zahteva da i večeras šarmira saradnike. To je neophodan deo njene aktivnosti koji joj je pomogao da dogura tako daleko. Uz njenu sposobnost i iskustvo, privlačnost je veoma dobrodošla. Bila je jedina žena među svim tim uspešnim muškarcima. Nije bilo lako doći do takve pozicije, i da bi se osećala sigurno na svojoj stolici, morala je puno toga da radi sama. Nije imala poverenja u druge ljude. Tako je naučila. Lice je ispljuskala ledenom vodom i šminkom prekrila znake umora. A sada pažljivo češlja svoju dugu, crvenu kosu i spretnim pokretima pravi bakarnu puževu kuću na temenu. Najednom, iznenađeno  i gubeći osećaj, spušta ruke da vise uz nepomično telo. Najednom ne oseća ništa.
 Duboko u ogledalu jedna starica sedi za velikim drvenim stolom. Njena mala bela punđa na glavi deluje pomalo neuredno. Čorba od boranije i krompira se već ohladila u tanjiru pred njom, a ona i dalje nepomično sedi sa rukama koje vise uz staro, nejako telo. Stari zidni sat glasno kuca ujednačenim pokretima velikog klatna. Naglašava prolaznost vremena. Na polici oduvek stoje uramljene fotografije. Odavno nije obratila pažnju na njih. Sada ih posmatra pažljivo. Mlada žena,  nasmejana i sama kraj velikog vodopada. Na drugoj slici mlada brineta stoji ispred Gugenhajma, okrenuvši svoj profil čoveku koji je fotografiše. Izgleda zanosno, kao glumica. Uska haljina jasno naglašava njenu skladnu figuru. Ko je stajao iza objektiva? Ne može da se seti. Lepa je i mlada ta žena na starim fotografijama. 
Starica uzima kašiku i polako i odsutno srče čorbu uz komade crnog hleba. Ujednačeno, kao sat. Zatim dugo zuri u šare starog tanjira. Ustaje,  rasprema sto i odmah pere isprljane sudove, s mukom i naporom. Oseća nepodnošljiv umor. Tišinu naglašava ujednačeno kucanje starog sata. Čini joj se da kuca glasnije nego malopre. Puni čašu jako hlorisanom vodom i pije lek. Zatim seda u svoju fotelju i nepomično gleda u isključen televizor. U mračnom ekranu  nazire se lik starice koja iznenađeno gleda preda se. Sat sve glasnije kuca: tik, tak, tik, tak, tik, tak, tak, tak, tak... Preteći! Nepodnošljivo! Čini joj se da kuca sve brže i sve glasnije. Kao da ga je neko naslonio na njeno uvo. Kao da joj ulazi u glavu. Klatno se njiše neumoljivo i čuje se glasno, glasnije, sve jače i jače...
             Veliko klatno najednom staje i svuda se prospe mrtva tišina.

уторак, 2. новембар 2010.

Na tragu "Antihrista" (kroz oči jednog sasvim običnog filmoljupca)

Ne znam da li su psihoanalitičari, koji se nisu bojali da zavire u sebe, bili u pravu kada su nam ukazivali na mračnu, a veoma snažnu stranu čovekove ličnosti. Običan čovek, uglavnom i nije svestan njenog postojanja i uticaja na osećanja i ponašanja.  To ogromno tamno carstvo arhetipova, kolektivnog i ličnog sećanja, podsvesnih želja i potreba nesaznatljivo je, a opet veoma moćno. Kao društveno biće, čovek vodi računa o svom ponašanju koje je u skladu sa civilizacijskim normama. On uglavnom može da kontroliše ono  prirodno u sebi (prirodne nagone) čije je ispoljavanje u određenim okolnostima nedopustivo.  Stoga je na višem stupnju od života u prirodi gde se jedinke ne obaziru mnogo na posledice koje njihovo delovanje izaziva.  Intelekt kao osnova civilizacije, jasno je odvojio čoveka od prirode. Deo nje, međutim, ostao je postisnut duboko u njemu, da ga uvek iznova uznemiruje. Moral i etika sredine kojoj pojedinac pripada drže pod kontrolom nedopustive emocije, želje i radnje. Međutim, duboko u našoj podsvesti, gde gori večna vatra fizičkog zadovoljstva, ključa nezasita želja kao u paklu. Želja je greh, zadovoljstvo je greh... Nesvesni onoga što se u nama dešava, a kako bi nekako opstali, mi obični ljudi, propuštamo kroz jedan poseban ventil da izlaze preobučene (i u veoma malim dozama)  naše želje. Duša tu ostaje nesaznatljiva i u tom smislu dobra, jer niko ne bi mogao  podneti istinu o sebi.
 Umetnici su od onih koji umeju hrabro da koračaju na putu ka sebi. Niko se u potpunosti nije razotkrio i ostao ceo, ali zaviriti unutra i poželeti istinu, to je posao umetnika. Lars fon Trier je u svom filmu „Antihrist“ pokušao da to uradi. Neka vrsta psihološkog horora, ovaj film se bavi pitanjima ljubavi i mržnje, svesnog i podsvesnog uticaja na ponašanje, krivice i kazne, i na kraju krajeva istraživanja zlih sila koje  autor izjednačava sa prirodom, a opet mi smo deo nje, pa se u čitavom filmu  nigde ne može povući jasna granica između unutrašnjeg i spoljašnjeg, između uobrazilje i stvarnosti. Izuzetno bogat simbolički jezik filma pruža mogućnosti beskrajnog, slojevitog tumačenja. Oni koji su govorili ili pisali o ovom filmu polazili su od biografske pojedinosti koja se odnosi na psihološko stanje autora. Fon Trier je, naime, neposredno pre snimanja filma patio od duge depresije koje se najzad rešio upravo snimanjem ovog filma. Sam autor je govorio o tome, kao i o činjenici da ne može objasniti sve  što se u filmu događa. Pretpostavimo da je deo filma proizvod nekih podsvesnih strujanja (što ne znači da im nedostaje logika ili tačnost, jer baš ono što je podsvesno bliže je istini od onog  što glumački kontrolišemo).
Aluzije na bibliju su više nego očigledne pa se ne mogu  zanemariti. Tu su Eden, Ona i On, mračne sile koje pozivaju na greh, a greh je seks, drvo, tri glasnika etc. Ovi nam simboli ukazuju na značaj prvobitnog greha, na arhetip koji seksualnost izjednačava sa grehom i koji nas vodi osećaju krivice koja opet nepodnošljivo pritiska glavnu junakinju. U Prologu, tako vešto izvedenoj celini da može samostalno egzistirati kao kratak film, naglašena je istovremenost seksualnog klimaksa majke i pad deteta. Seks je izuzetno dobar, a dete je pomalo zanemareno. Takođe je zamrljana granica između slučaja i uticaja savesti s jedne strane, i podsvesna mržnja možda neželjenog deteta, sa druge. Njeno mentalno stanje može biti proizvod preteranog osećaja krivice ili pak suočavanja sa sopstvom, sa sopstvenim zlom. Samo zlo prikazano je kao deo prirode. Ono je skoncentrisano u šumi j iako, zapravo, dolazi iznutra. Duševni i mentalni slom junakinje samo je završnica nečega što je počelo ranije, u toj istoj šumi u kojoj je Ona čula plač svega što umire i kada je obrtala cipele detetu. Tada kao da je bila obuzeta nekom zlom silom, ili su na nju uticala istraživanja o genocidu. Sve u svemu, đavo je prvo zaveo ženu, kao slabiju i sklonu intuiciji, emotivnom, dakle, prirodnom. Muškarac je u tom smislu civilizacijski napredniji. Sam autor smatra da je seksualnost ono što čoveka odvaja od civilizacije, ona je deo sirove prirode u nama i ona sama je, prema tome, zla. Ako je priroda izvor naše seksualnosti, a seksualnost izvor ljudskog zla, onda je priroda sama izvor tog zla. Glavna junakinja  je obuzeta divljom seksualnošću i ona sama zaključuje da je priroda žena.
Razotkrivanje sopstvene duše započinje intenzivnom i grubom terapijom suočavanja sa strahovima. Izvanredno vođeni dijalozi, koji u pravom dramskom smislu pokreću radnju dovode junakinju do suočavanja sa samom sobom, jer njen najveći strah je ona sama. Podsvesne želje i mržnje polako izlaze na videlo. Sudar između onoga što jesmo i što želimo da budemo, između prirode i civilizacije, životinje i čoveka... On donekle uživajući, razotkriva Njenu ličnost i Ona pod pritiskom puca dozvoljavajući demonskom da je preuzme. Jer, nema povratka niti izlaza iz ljudskog beznađa.



          Napomena:
          Ovaj tekst ne sadrži podatke o režiserovom životu i delu koje možete saznati na internetu. Autorka se takođe ne dotiče analize filmske estetike i tehnike snimanja, koje su i amaterskom oku inovativne i vredne divljenja,  već pokušava  da opiše utisak  koji jedan odličan film proizvodi kod običnog gledaoca. Slojevitost i bogata simbolika filma pružaju raznolike mogućnosti tumačenja, ovo je samo jedno od njih.