среда, 20. новембар 2013.

*



Dete je zaspalo.

Malo reči, malo misli, malo sebe.
Kratka forma jer nemam vremena. Nemam vremena. 
Pisanje je brzo. Ali pisac je spor. Pisac je nepokretan.                      Povremeno trepne. Pisac je nepokretan.
Samo malo, da se stvori lažna predstava, da nije sve uzalud...          Onda dan nije prošao uzalud. A prošao je. Uzalud...

-  Mama, šta znači uzalud?


петак, 31. мај 2013.

VILIJAM KARLOS VILIJAMS (1883 - 1963 )

Za Vilijamsa je rečeno da je najznačajniji književnik - doktor posle Čehova. Lekar koji je živeo konvencionalnim porodičnim životom u predgrađu i istovremeno pisao inovativnu i eksperimentalnu poeziju. Moderni američki pesnik kojeg je T.S.Eliot u potpunosti i nepravedno zasenio, a koji je američkoj poeziji dao nešto sasvim drugačije i svojim stvaralaštvom uticao na bit generaciju, Njujoršku školu i mnoge književne pokrete koji su se javljali posle pedesetih.

Vilijams je bio inovator u poeziji čija su eksperimentisanja u funkciji pronalaženja novih ideja, novih pesničkih slika i jezika. On, zapravo teži da stvara novu američku poeziju tako što će jezik i teme lišiti evropskog i engleskog uticaja. Najpre stvara u krugu Imažinista (Ezra Paund, H.D.) koji su prvi raskinuli sa tradicionalnom poezijom redukujući je na sliku bez nepotrebnih opisa i fraza, ali ih ubrzo napušta neprekidno tragajući za nečim novim. Sarađivao je i sa grupom njujorških umetnika „The Others“ i mnogim avangardnim umetnicima. Žudeo je i stalno tragao za nečim novim, a to novo pronalazio je oko sebe. Pisao je običnim kolokvijalnim američkim jezikom o svakodnevnom životu ljudi.
Naizgled antiintelektualni kredo „No ideas but in things“ koji su kritičari osuđivali, zapravo ukazuje na ujedinjenost jezika i bića.
Njegova poezija često se opisuje kao iskrena i lišena optimističkog zaslepljenja. Karakterišu je ekonomičnost izraza, oslobađanje jezika od suvišnih, kitnjastih fraza i opisa.  Modernizam njegove poezije ogleda se i u principu da SVE može biti predmet poezije i sve može biti lepo, što je u skladu sa novom estetikom.

 Lines (1921)

Leaves are graygreen,
the glass broken, bright green.

Ova pesma je u potpunosti napisana u duhu Imažinizma.Prevod je nepotreban i samo bi narušio kompletnost estetike. ( Ako neko želi da čita Vilijamsa na srpskom u Nolitovom izdanju postoje „Izabrane pesme“ u izboru i prevodu Dubravke Popović-Srdanović.) Naslov ove pesme upućuje na to kako treba da je čitamo. Tu je najpre lažna skromnost koja je česta kod Vilijamsa. On nam daje stihove, ne pesmu. Ništa tako značajno. Ujedno upućujuje na formu pesme.
Ovde imamo poređenje organskog i proizvedenog, prirodnog i industrijskog. Predmet nove poezije može biti bilo šta. Lepota se nalazi svuda.

Još jedna pesma koja naglašava novu estetiku:

Between Walls  

   the back wings   
   of the

   hospital where
   nothing   

   will grow lie
   cinders

   in which shine
   the broken

   pieces of a green
   bottle

Između zidova bolničke zgrade gde su ljudi bolesni, slomljeni i umiru pesnik vidi sjaj izlomljene boce. Ponovo se javlja kontrast, ali i prožimanje priprode i industrije. Umiranja i života, ružnog i lepog. Ovde nam nova estetika ukazuje na sposobnost pesnika da svuda pronađe lepotu i sjaj. Vidan je uticaj slikarstva i fotografije.

Jedna od najpoznatijih pesama je:

The Red Wheelbarrow   

so much depends
upon
a red wheel
barrow
glazed with rain
water
beside the white
chickens.

Fotografska pesma u fragmentima u kojoj dominira kontrast boja. Ističe značaj svakodnevnih stvari koje obično ne primećujemo i koje uzimamo zdravo za gotovo. Na takvo tumačenje upućuju prva dva stiha.

Rekli smo da je Vilijams živeo običnim porodičnim životom u predgrađu i da se interesovao kako za moderne struje umetnosti koja se živo razvijala u Njujorku, tako i za običan svakodnevni život koji može otkriti lepotu i ljudske odnose u naizgled nevažnim stvarima. 


This is Just To Say     

I have eaten
the plums
that were in
the icebox

and which
you were probably
saving
for breakfast

Forgive me
they were so delicious
so sweet
and cold

Pesma je napisana kao odgovor na poruku njegove supruge. Sve, dakle, može biti predmet poezije, pa i poruka na frižideru. U ovoj jednostavnoj poruci opisana je rutina svakodnevnog bračnog života i odnos između muža i žene. On uzima šta god poželi i njegova skromnost je ovde vidno lažna i ironizirana. Zaista novo i nešto što ranije u poeziji nije postojalo.



If I when my wife is sleeping 
and the baby and Kathleen 
are sleeping 
and the sun is a flame-white disc 
in silken mists 
above shining trees,-- 
if I in my north room 
dance naked, grotesquely 
before my mirror 
waving my shirt round my head 
and singing softly to myself: 
"I am lonely, lonely. 
I was born to be lonely, 
I am best so!" 
If I admire my arms, my face, 
my shoulders, flanks, buttocks 
again the yellow drawn shades,

Who shall say I am not                                    
the happy genius of my household?


Ovde vidimo opis porodičnog života u predgrađu. Dok svi dremaju popodne, on bi trebalo da u svojoj radnoj sobi stvara nešto genijalno, moderno i novo. Ipak, moderna umetnost živi u Njujorku, tamo nastaje i tamo se prihvata i razume. Ruski moderni ples uz grotesku svog nagog tela izvodi sami usamljen. Zapravo bi mogao izvoditi (If...) i niko ne bi mogao reći da on nije srećni genije svog domaćinstva. Vilijam ponovo ironično govori o sebi i lažno je skroman, jer on zna koliko je njegovo stvaralaštvo vredno.

Ovde smo naveli i ukratko objasnili samo nekoliko tipičnih pesama. Uz to preporučujemo da te pesme čujete u izvođenju samog Vilijamsa koji odlično čita svoju poeziju. 

 Evo i linka: http://writing.upenn.edu/pennsound/x/Williams-WC.php

Poeziju u PDF formatu možete preuzeti ovde: http://www.poemhunter.com/i/ebooks/pdf/william_carlos_williams_2004_9.pdf

четвртак, 11. април 2013.

LUTALICA - Halil Džubran (1883-1931)




                Džubran je libanski pisac koji je živeo i obrazovao se u Americi te se u njegovom stvaralaštvu i filozovskom razmišljanju  ukrštaju istočna i zapadna kultura. Pisao je pesme, priče, aforizme i eseje. Najpoznatija i najuspešnija knjiga koja nikada nije štampana Prorok (1923), napisana je na engleskom jeziku i sastoji se od dvadeset šest poetskih eseja.


Lutalica je njegovo poslednje delo koje je dovršio neposredno pred smrt.

Parabole i crteži ispunjeni su univerzalnim temama i moralnim porukama. Prva pripovetka čiji naslov nosi ova zbirka, u funkciji je prologa. U njoj srećemo lutalicu,  čoveka tog s ogrtačem i štapom samo, i s koprenom bola na licu  koji boravi tri dana u pripovedačevoj kući i kazuje priče. Sledi pedeset veoma kratkih priča i epilog pod nazivom Drugi lutalica.

 Ruho – u ovoj priči lepota i ruglo skrivaju se iza spoljašnjosti onog drugog, pa ih ljudi ne vide. Ruha su jednom prilikom slučajno zamenjena i tako je ostalo do danas. Samo pojedinci mogu videti lice Lepote skriveno iza ružnog ruha, i obrnuto. Smisao priče je jasan.

Biser – u ovoj paraboli ostriga se svojoj bolnoj prijateljici hvali kako je zdrava i čitava spolja i iznutra, ali će joj račić na to reći:“Da, ti si zdrava i čitava, al bol što muči školjku biser je neviđene lepote.“ Podrobnije objašnjenje ove parabole bilo bi suvišno. Ona veoma jasno ukazuje na činjenicu da je stvaranje vrednog umetničkog dela uvek proizvod velike duševne patnje. I da bez jednog nema ni drugog.

Kralj – „Oni što nam oru polja i gaje vinograde uzvišeniji su od nas što jedemo hleb koji oni mese i pijemo vino iz  njihovih presa.“

Halil Džubran bio je i slikar.













четвртак, 21. март 2013.

staro telo ne peva



staro telo ne peva

ređaju se samo:
bezbojno sintaksičko kamenje
sklerotične reči
bezvučni suglasnici

staro telo ne peva
ono izbacuje škripave i ravne redove proze




недеља, 20. јануар 2013.

Porodični dnevnik




 Preskačem prve rečenice. Ostaju neizgovorene, ali su tu, naravno. Trivijalne, beznačajne. Zato ih prećutim. Ipak, nisam naučila kako da se ne pojave, da ne postoje, tako... beznačajne. Pitala me je: „Čime se ti baviš?“ Nisam umela da odgovorim. Kao da me je pitala ko sam.

Moj suprug me voli onoliko koliko mu dozvoljavam. Čudno je to zvati ga suprugom, to nije njegov identitet.

Kako sam provela dan? Ponekad to pitanje i ne postavim, samo žurno skliznem u nesvesno.

Marta me je pitala od čega je napravljeno sunce.
Zbunjena je kada se ljudi ponašaju loše. A ljudi su prosto takvi. To mora znati.

Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.

Paučina u uglu. Videla sam je još pre nekoliko dana. Hoću li je sutra skinuti? Skrećem pogled. Majka domaćica je primarno zanimanje sve dok žene ne postanu nemajke. Nemajke se diče svojom surovošću. Hladne su i moderne.

Želim još dece, ali nemam gde da ih stavim.

Potiskujem sećanja iz detinjstva. Ne, molim vas! Ne želim kolačić uz čaj!
Savest izjeda stalno. Mora da sam nešto gadno skrivila.

Ne znam šta da odgovorim. Kao da me je pitala ko sam.
Ljudi su ubice. Ona to mora znati.

On spava na ivici kreveta. Posvećeno.
Ne zna da ga volim. Ne razume. Za mene su odgovorni neki drugi i nešto drugo. Ne sećam se ni ko ni šta.
         Zašto se neko jasnije seća svog detinjstva?
Možda on nije imao razloga da zaboravi.

Kako sam provela dan? Kao da se pitam ko sam.

Treba živeti.
Treba živeti svaki dan.