Kada sam bila prinuđena da se
zaposlim u Kompaniji, ponovo sam počela da čitam pisce kao što su Kafka,
Sartr, Jonesko, Beket, Kami i ostale koji su opisivali moju sudbinu, sudbinu
neslobodnog čoveka, podeljenog čoveka, čoveka Sizifa. Japanski umetnik Hiroshi
Teshigahara savršeno se uklopio u ovu družinu. On šezdesetih godina dvadesetog
veka stvara pomalo neobične, izuzetno dobre filmove među kojima se ističu oni
koje je radio prema romanima i adaptacijama pisca Kobo Abe. Ovoj kolaboraciji
se priključuje i Tory Takemisy čija se muzika često ističe kao veoma značajan deo
Teshigaharinih filmova.
Prvi
igrani film Pitfall (Otoshiana, 1962) govori
o nerazjašnjenom ubistvu siromašnog odbeglog rudara nadomak napuštenog
rudnika. Njegov duh napušta telo da bi neumorno trčao za
odgovorima. Posmatra svađe i ubistva dvojice vođa rudarskog sindikata, čime
je u priču uvedena socijalna tematika
gladnih i eksploatisanih rudara. Napušteni grad vrvi od mrtvih koji nastavljaju
da obavljaju svoje svakodnevne poslove. Ubica, čovek u belom odelu, mirno i staloženo
nastavlja svoj posao. On na kraju ostavlja za sobom mrtve govoreći da je sve
urađeno veoma precizno…. U filmu su postavljena mnoga pitanja, na koja na žalost nismo dobili
odgovore. Ni mi, ni junaci. Čovek u belom odelu odlazi dok za njim ubijeni
uzaludno vape za odgovorom.
Najpoznatiji film Woman
in the Dunes (Suna no onna,1964)
je alegorija neslobodnog života u društvu. Film kafkijanske atmosfere,
psihodeličan I peščan. Neobična, bezizlazna situacija u kojoj se glavni lik
nalazi postaje jedini način opstanka. Junak se u početku bori i pokušava da
pobegne. Ne može da razume ženu koja mirno podnoseći svoju sudbinu svake noći
utovaruje pesak kako ne bi bila živa zakopana. Prolazi kroz sve faze odrastanja: ljutnju, borbu, očaj, da bi na kraju prihvatio svoju sudbinu i
nastavio da zivi neizbežnim, sizifovskim životom. Ako ne sakuplja pesak
biže živ zatrpan, ako ga sakuplja biće živ. Ovakav život je nametnut protivno
junakovoj volji, ali postaje jedini život na koji se treba navići i koji treba živeti. Tu i nema nekog izbora. Opštem utisku filma doprinose scene prepune
peska koji se kreće, napada, curi, uvlači se svuda i guši. Preteći nadolazi
neprekidno. Pesak simboliše društvo u kome živimo, večnost i sudbinu koja nas
guta.
Face of
Another (Tanin no kao, 1966) obrađuje motiv lica i naličja, razliku i vezu između
lica i ličnosti, spoljašnjeg i unutrašnjeg, između ja i ne ja. Junak filma nema lice.
Izgorelo je u tragičnoj nesreći. Takvo stanje prouzrokuje specifično ponašanje i nepodnošljiv život sa njim.
Pruža mu se mogućnost da dobije lice, ali tuđe, zapravo masku. Maska,
promena lica i identiteta prema rečima lekara u filmu može prouzrokovati
promenu ličnosti i ponašanja kao i pojavu nemorala, jer sa tuđim identitetom možemo
ćiniti sve ono što nam moral i etika ne dozvoljavaju. To zapravo ne činimo mi,
već neko drugi. Takodje znamo da nećemo za to odgovarati, jer ta osoba ne
postoji, pa ako nestane mogućnost kažnjavanja koja kontroliše ponašanje,
nestaće i kočnice, nestaće i granice.
I tako nastavljam da
svakodnevno ustajem u isto vreme, idem na posao, vraćam se sa posla i opet idem
na posao, dvoumeći se povremeno predveče između konformizma i pobune, da bih se
izjutra ponovo prihvatila lopate za pesak.