субота, 21. април 2012.

Hiroshi Teshigahara


                 Kada sam bila prinuđena da se zaposlim u Kompaniji, ponovo sam počela da čitam pisce kao što su Kafka, Sartr, Jonesko, Beket, Kami i ostale koji su opisivali moju sudbinu, sudbinu neslobodnog čoveka, podeljenog čoveka, čoveka Sizifa. Japanski umetnik Hiroshi Teshigahara savršeno se uklopio u ovu družinu. On šezdesetih godina dvadesetog veka stvara pomalo neobične, izuzetno dobre filmove među kojima se ističu oni koje je radio prema romanima i adaptacijama pisca Kobo Abe. Ovoj kolaboraciji se priključuje i Tory Takemisy čija se muzika često ističe kao veoma značajan deo Teshigaharinih filmova.

Prvi igrani film Pitfall  (Otoshiana, 1962) govori  o nerazjašnjenom ubistvu siromašnog odbeglog rudara nadomak napuštenog rudnika. Njegov duh napušta telo da bi neumorno trčao za odgovorima. Posmatra svađe i ubistva dvojice vođa rudarskog sindikata, čime je  u priču uvedena socijalna tematika gladnih i eksploatisanih rudara. Napušteni grad vrvi od mrtvih koji nastavljaju da obavljaju svoje svakodnevne poslove. Ubica, čovek u belom odelu, mirno i staloženo nastavlja svoj posao. On na kraju ostavlja za sobom mrtve govoreći da je sve urađeno veoma precizno…. U filmu su postavljena  mnoga pitanja, na koja na žalost nismo dobili odgovore. Ni mi, ni junaci. Čovek u belom odelu odlazi dok za njim ubijeni uzaludno vape za odgovorom.

Najpoznatiji film Woman in the Dunes (Suna no onna,1964) je alegorija neslobodnog života u društvu. Film kafkijanske atmosfere, psihodeličan I peščan. Neobična, bezizlazna situacija u kojoj se glavni lik nalazi postaje jedini način opstanka. Junak se u početku bori i pokušava da pobegne. Ne može da razume ženu koja mirno podnoseći svoju sudbinu svake noći utovaruje pesak kako ne bi bila živa zakopana. Prolazi kroz sve faze odrastanja:  ljutnju, borbu, očaj, da bi na kraju prihvatio svoju sudbinu i nastavio da zivi neizbežnim, sizifovskim životom. Ako ne sakuplja pesak biže živ zatrpan, ako ga sakuplja biće živ. Ovakav život je nametnut protivno junakovoj volji, ali postaje jedini život na koji se treba navići i koji treba živeti. Tu i nema nekog izbora. Opštem utisku filma doprinose scene prepune peska koji se kreće, napada, curi, uvlači se svuda i guši. Preteći nadolazi neprekidno. Pesak simboliše društvo u kome živimo, večnost i sudbinu koja nas guta.


 Face of Another (Tanin no kao, 1966) obrađuje motiv lica i naličja, razliku i vezu između lica i ličnosti, spoljašnjeg i unutrašnjeg, između ja i ne ja. Junak filma nema lice. Izgorelo je u tragičnoj nesreći. Takvo stanje prouzrokuje specifično ponašanje  i nepodnošljiv život sa njim.  Pruža mu se mogućnost da dobije lice, ali tuđe, zapravo masku. Maska, promena lica i identiteta prema rečima lekara u filmu može prouzrokovati promenu ličnosti i ponašanja kao i pojavu nemorala, jer sa tuđim identitetom možemo ćiniti sve ono što nam moral i etika ne dozvoljavaju. To zapravo ne činimo mi, već neko drugi. Takodje znamo da nećemo za to odgovarati, jer ta osoba ne postoji, pa ako nestane mogućnost kažnjavanja koja kontroliše ponašanje, nestaće i kočnice, nestaće i granice.


                  I tako nastavljam da svakodnevno ustajem u isto vreme, idem na posao, vraćam se sa posla i opet idem na posao, dvoumeći se povremeno predveče između konformizma i pobune, da bih se izjutra ponovo prihvatila lopate za pesak.

Vladimir


       Vladimira je najednom obuzela drhtavica i mučnina, i ništa više nije čuo sem lupanja svog srca koje mu se popelo u glavu, u glavu koja će eksplodirati. Jadni Vladimir. Izgubio je kontrolu, a morao se odbraniti! Odbraniti ili umreti! Pa je osetio ogromnu snagu i pobedio to hladno plavo što ga proganja. Užasno hladno. Video je samo te strašne plave oči i nemi vrisak i trčao trčao, sve dok nije uleteo u svoj krevet. Onda je dugo dugo spavao. Ništa nije sanjao. Kada se probudio namestio je krevet, pristavio čajnik, dugo pišao zureći u fotografiju leptira kojom je prekrio odvratnu mrlju na zidu. Zatim je pažljivo servirao doručak, kao što ga je majka naučila, i seo  da doručkuje. Majka, majka, nije mogao da prestane da misli na majku.  Stalno je bila tu, pred očima, stalno ga je posmatrala. S mukom je podnosio neobjašnjivi osećaj krivice, na koji se donekle i navikao. Proći će, znao je da će proći...u nekom momentu.
                                                                                                                             A ja, ja ne znam ni ko je Vladimir. Kako bih i mogla znati. Vraćala sam se kući iz druge smene i razmišljala o tome šta sve treba da kupim za večeru. Deca me sigurno željno iščekuju. Ipak sam želela da malo prošetam ulicama, jer sam uživala u samoći, a veče je bilo toplo, divno i meni je odlično stajala nova plava haljina. A onda su se preda mnom pojavile te divlje nepoznate oči i meni je od straha utrnulo celo telo.  Sećam se strašnog nemog vriska, toplog stomaka i sećam se kako plavo lagano postaje lila, malo tamna ali predivna lila, kao cveće u bašti moje majke.