четвртак, 3. фебруар 2011.

PUKOVNIK NA FOTOGRAFIJI Ežen Jonesko



Ežen Jonesko,  jedan od čuvenih stvaralaca pozorišta apsurda ostao je gotovo neprimećen kao prozni pisac. Pripovetke koje su nastajale u toku jedne decenije po temi i stilu bliske su njegovom dramskom stvaralaštvu. On se, ipak, u  potpunosti posvetio drami i pozorištu, te je za sobom ostavio relativno mali broj priča, što naravno, ne umanjuje njihovu vrednost. Pukovnik na fotografiji je knjiga koja sadrži šest pripovedaka i Krhotine sećanja u kojima se Jonesko najčešće bavi temama vezanim za međuljudske odnose i usamljenost. Priče slikaju psihotički svet pojedinca. U njima se ogleda čovekov unutrašnji doživljaj sopstva i odnosa prema drugima. Taj međuljudski odnos, kojim se autor uglavnom bavi u ovim pripovetkama sveden je na minimum, jer ljudi su do te mere usamljene monade da je svako svet za sebe. Ne postoji prožimanje, razumevanje niti ljubav prema drugome. Živimo usamljeni u sopstvenim svetovima koji su u paralelnom odnosu (bez dodira i prožimanja). Ljudi su nemoćni i sami, a otuđenost seže do apsurda. Otuda postoje i protivsvetovi. Snovi, paznina, izvrnutost, protivsvetovi, apsurdnost življenja, sve to čini Joneskove pripovetke naizgled fantastičnim iako su one jasna slika čovekove realnosti. I pored žudnje za prožimanjem, za ljubavlju i dodirom, čovek ostaje nemoćno usamljen.

Pripovedanje u prvom licu koje podseća na dnevničke zapise  poželjna je forma kada je u pitanju fantastična fabula, jer  lični odnos junakov prema spoljašnjem svetu može se dočarati jedino preterivanjem. Fantastika je crpena iz realnosti i ima zadatak da nam prikaže stvaran svet kao apsurdan (jer on to i jeste). Ono što je nenormalno, neprihvatljivo i nečovečno, zapravo je prihvaćeno u društvu kao sasvim normalno, pa čak i poželjno. Da bi to prikazao, autor mora da uvede   preterivanje, jer je i život sam preterivanje. Tako u pripoveci Nosorog ni malo ne iznenađuje što se ljudi svakodnevno sve više pretvaraju u ove životinje.U Barjaku junak je bezvoljan do krajnosti, toliko bezvoljan da je gotovo nepokretan. Dok posmatra mrtvaca koji raste u kući, otkriva nam se ne samo njegov  karakter, već i odnos prema ženi i čežnja za ljubavlju koja ne postoji. Leš u toku pripovetke neprekidno raste, da bi se na  samom kraju vinuo visoko u nebo, podižući i junaka sa sobom, što je pokazatelj pripovedačeve želje da se vine visoko, da se otrgne od prizemnosti, mediokriteta i ljudskog ništavila. (Letenje i odletanje česta je pojava u Joneskovim pripovetkama.)

 Tehnika pripovedanja veoma je bliska dramskoj, zapravo filmskoj tehnici kadriranja. Bez suvišnih opisa, autor postavlja scenu, dijaloge, događaje i sve to začinjava čuvenim apsurdom. On je ipak, uz Brehta, osnivač pozorišta apsurda, a njegove drame kao Ćelava pevačica (koja možda najbolje prikazuje nerazumevanje i nemogućnost međusobne komunikacije), zatim Čas i druge obeležile su dramsko stvaralaštvo pedesetih godina prošlog veka. Pripovetke su tako neizbežno bliske njegovom dramskom senzibilitetu, ali su nesumnjivo jedinstvene i posebne.



Нема коментара:

Постави коментар