четвртак, 4. новембар 2010.

Mlada žena sa crvenom punđom


Dan joj se čini dvostruko duži. Kao i prethodni. Ustala je veoma rano i sada, dok se sprema za izlazak sa veoma važnim ljudima, oseća se kao izduvani balon, smežurano i upotrebljeno. Stari zidni sat, kakav se retko mogao videti u drugim kućama i koji je poticao još od njenog imućnog dede, otkucava devet sati. Posao od nje zahteva da i večeras šarmira saradnike. To je neophodan deo njene aktivnosti koji joj je pomogao da dogura tako daleko. Uz njenu sposobnost i iskustvo, privlačnost je veoma dobrodošla. Bila je jedina žena među svim tim uspešnim muškarcima. Nije bilo lako doći do takve pozicije, i da bi se osećala sigurno na svojoj stolici, morala je puno toga da radi sama. Nije imala poverenja u druge ljude. Tako je naučila. Lice je ispljuskala ledenom vodom i šminkom prekrila znake umora. A sada pažljivo češlja svoju dugu, crvenu kosu i spretnim pokretima pravi bakarnu puževu kuću na temenu. Najednom, iznenađeno  i gubeći osećaj, spušta ruke da vise uz nepomično telo. Najednom ne oseća ništa.
 Duboko u ogledalu jedna starica sedi za velikim drvenim stolom. Njena mala bela punđa na glavi deluje pomalo neuredno. Čorba od boranije i krompira se već ohladila u tanjiru pred njom, a ona i dalje nepomično sedi sa rukama koje vise uz staro, nejako telo. Stari zidni sat glasno kuca ujednačenim pokretima velikog klatna. Naglašava prolaznost vremena. Na polici oduvek stoje uramljene fotografije. Odavno nije obratila pažnju na njih. Sada ih posmatra pažljivo. Mlada žena,  nasmejana i sama kraj velikog vodopada. Na drugoj slici mlada brineta stoji ispred Gugenhajma, okrenuvši svoj profil čoveku koji je fotografiše. Izgleda zanosno, kao glumica. Uska haljina jasno naglašava njenu skladnu figuru. Ko je stajao iza objektiva? Ne može da se seti. Lepa je i mlada ta žena na starim fotografijama. 
Starica uzima kašiku i polako i odsutno srče čorbu uz komade crnog hleba. Ujednačeno, kao sat. Zatim dugo zuri u šare starog tanjira. Ustaje,  rasprema sto i odmah pere isprljane sudove, s mukom i naporom. Oseća nepodnošljiv umor. Tišinu naglašava ujednačeno kucanje starog sata. Čini joj se da kuca glasnije nego malopre. Puni čašu jako hlorisanom vodom i pije lek. Zatim seda u svoju fotelju i nepomično gleda u isključen televizor. U mračnom ekranu  nazire se lik starice koja iznenađeno gleda preda se. Sat sve glasnije kuca: tik, tak, tik, tak, tik, tak, tak, tak, tak... Preteći! Nepodnošljivo! Čini joj se da kuca sve brže i sve glasnije. Kao da ga je neko naslonio na njeno uvo. Kao da joj ulazi u glavu. Klatno se njiše neumoljivo i čuje se glasno, glasnije, sve jače i jače...
             Veliko klatno najednom staje i svuda se prospe mrtva tišina.

Нема коментара:

Постави коментар