субота, 10. децембар 2011.

Alisa u sivom balonu


* odlomak*

Nisam čak ni pospana,
A eno me na kauču – spavam. (po vas dan)
Sivi se baloni s mukom i nesigurno uzdižu.
Drhteći prozeblo.
U jednom od njih sam ja.
Tumaram praznim hodnicima osnovne škole.
Iza odškrinutih vrata viri jezičak svetlosti.
Otvorim usta sobe i uđem.
Moja mala drugarica važno sedi u prvoj klupi.
Lepa je  i pametna, pa joj se divim, divim.
Studenti u strahu gutaju svoje poštovanje
I nečujno se dave. Gutaju se, dave se, dave.
Profesor mi kaže:
„Ako misliš - padaš na dno bunara, zato požuri, ne čujem te, požuri, čeka me debelo društvo u kafani!“
Moja mala drugarica odlazi kući bez mene.
Iza odškrinutih vrata pevuši žuta svetlost.
Ja se smanjim i uđem.
Tu mi jesenje lišće šušti pod nogama.
Nisam još uvek stara, ne! Nisam!
Rođena sam kao starac.
Majka je iz sebe s mukom istisnula smežurano lice starca i iznenadila se.
Okrenula je glavu : „ Kako se voli nešto toliko ružno? Ružno i staro...“
Beba- starac nije znala šta će sa sobom, pa je čekala.
Čekala i spavala, kao i svaka beba.
U sivom balonu koji se bez vetra njiše po trotoaru beba starac pripoveda.
Ona voli da priča priče svojim mladim roditeljima koji je zbunjeno gledaju:
„ Kakva je sad to priča? O kakvoj ljubavi ti govoriš? O kakvoj budućnosti – znak pitanja. Pa ti si na kraju. Početak je kraj. Ti spavaš na kraju početka...“
„Nije istina!“ odgovaram ja smelo. „Balon nije okrugao i ume da leti. Balon ima pupak...“
Istina je. Balon ima pupak.
Ali, balon nije sačekao zeleno na semaforu.
Autobus ga je odneo.
Ja se čvrsto uhvatim za dršku u autobusu.
Sidjem na sledećoj stanici i odem kuci.

.....