петак, 29. октобар 2010.

Maternja melodija u književnom delu Momčila Nastasijevića

 

          Život počinje pre rođenja kada se mesecima uživa u blagom talasanju i ljuškanju uz otkucaje majčinog srca. Ti otkucaji čine osnovni ritam muzike koja prodire spolja, a čiji je vokal majčin glas. Kada se rodimo, ritam i melodija su osnova našeg  plača, govora, koračanja... U svakome leži neobjašnjiva potreba za muzikom, bez obzira na njenu funkciju, magijsku, obrednu, socijalnu, zabavnu/emotivnu... U početku čovekove komunikacije bili su glas, ritam i pokret. „Igra je“... „korenita, magična, tamna. Muzika tu bije iz praizvora, iz tela. Tek tada videti istovetno bude što i čuti."[1]
Muzika je osnovni pojam od kojeg krećemo kada želimo da govorimo o poetici Momčila Nastasijevića. Iako nam nije ponudio metodološki izloženu i analitički izvedenu teoriju o suštini pesništva i njenoj funkciji, njegovi eseji, u kojima najčešće govori o maternjoj melodiji, pesničkom stilu i suštini bića, otkrivaju lične i vrlo jasne stavove o umetnosti. Nastasijević u svojim napisima o umetnosti ne postavlja norme, on jednostavno stvara književna dela istovremeno promišljaljajući o njima. On razmišlja o suštini pesništva i zadacima svakog pravog umetnika koji bi trebalo da se bavi istinom o čoveku i svetu. Zahtevajući od pesnika da se stvaranjem probija ka suštini bića, on u centar svoje poetike smešta muziku, jer je ona najnematerijalnija od svih umetnosti. Izraziti podsvesno i suštinsko ne može se razumom; to se može pokušati samo muzikom, dakle, implicitno. Razumom ne možemo baciti svetlost na tamne predele podsvesnog. Podsvesno i ne možemo otkriti, ali možemo u naslućenom nešto osetiti. Slušajući zvuk arhaičnih pevanja, mi kao da osećamo neke dodire koji  u nama izazivaju neobično osećanje, neki drhtaj ili blagu jezu. "Ton ubeđuje, njime se iz podsvesti prodire u podsvest."[2] Nastasijević je umetnost izjednačio sa religijom, jer ona teži da otkrije istinu postojanja, a toj istini se jedino može približiti najduhovnija od svih umetnosti - muzika.
Rođenje Nastasijevićeve misli o melodičnosti jezika vezano je za utisak koji je sa sobom doneo iz Pariza. Tamo je, možda prvi put, imao prilike da sluša ritam i intonaciju živog francuskog jezika. Misao Lava Jakubinskog da su prirodi stiha najbliži dečji rani govor i ritam koji osećamo u stranom govoru deli i Momčilo Nastasijević. Maternji govor ima specifičnu i jedinstvenu intonaciju, ali je mi, na žalost, nismo svesni. Ipak, možemo je donekle čuti kod deteta ili primitivnog čoveka kod kojeg je govor više vezan sa poezijom. Stoga su narodne popevke izvor sa kojeg se valja napajati. Maternja melodija uvek je u našoj podsvesti. Duboko je ukorenjena u nama i nikada je se ne možemo osloboditi makar otputovali na drugi kraj sveta i ostatak života govorili tuđim jezikom.



Poezija i iskonski duh narodni

Reč i melos nekada su bili jedno. Za razliku od današnje poezije koja je umnogome odbacila muzikalnost težeći ka intelektu, izvorno je poezija bila čista muzika (pesma).  Stoga je zadatak pesnika da rečima vrati prvobitnu melodiju koja je i potekla od reči, da i tako povrati njenu sugestivnost i iskonsko značenje (dejstvo). Idealno bi, dakle, bilo pronaći melodiju koja potiče iz suštine bića i koja je zajednička svim ljudima, ali to, na žalost, nije moguće. Ali, koliko se možemo približiti tome preko preživele melodije. Vratiti se izvornom melosu preko ostataka narodne melodije koja je, s obzirom na to da je kolektivna i korenita, najbliža  iskonskoj muzici, jer "još se nije čula melodija koja bi poticala iz same srži duha".[3]
U vreme između dva rata, kada umetnost po prvi put postaje zaista internacionalna, preplavljena mnoštvom "izama", Nastasijević zahteva od umetnika da se okrene rodnom tlu i u njemu, tj. u sebi, nađe izvore, jer jedino kroz sebe možemo prodreti u svet, u nadnacionalno. Za razliku od srpskih romantičara, koji su se takođe okretali folklornom nasledju u želji da vaskrsnu narodni duh, on nije pevao pesme "na narodnu". Nije želeo da daje varijacije na usmenu narodnu poeziju i nastavi posao usmenog pevača. Njega metrički kanoni sputavaju, jer sama upotreba metra narodnih pesama ne može doprineti ostvarenju onoga čemu teži. On ne želi da imitira, već da zaroni u arhaične napeve kako bi osetio duh narodne melodije. Što su narodne popevke primitivnije to su reč i melos tešnje vezani. Rečima treba vratiti prvobitnu melodiju, jer reč se obraća svesnom delu čoveka, njegovom razumu; ton se obraća podsvesti.
Nastasijević je prvenstveno pesnik, i u drami i u prozi, sa jedinstvenom idejom koja sve prožima a koju čini napor da se uroni u dubine nacionalnog bića i da se kroz te dubine dopre do suštinskog u čoveku, da se približi jezgru bića gde se jedino nalazi ono što je filozofijama cilj: istina, lepota, dobrota (sveto trojstvo filozofije).

Sve je u njegovom delu podređeno muzikalnosti. Devijacija u odnosu na književni jezik postignuta je raznovrsnom upotrebom leksike narodnog, usmenog stvaralaštva, arhaičnih fraza i reči  (čiji je rečnik u poeziji Momčila Nastasijevića sastavio Đorđe Trifunović), zatim sopstvenog "nasilja" nad jezikom i svim mogućim jezičkim potragama, jer je želeo da poeziji pruži nešto novo, da, zaronivši u tradiciju, obogati je i kvalitativno promeni.
                                                     

Drama i mithos     
         

Muzičke drame, koje su braća Nastasijević zajedno pisali,  žanrovski su teško svodljive, a ovako su imenovane u nedostatku boljeg izraza, jer su pokušaj sinkretički date muzičke, poetske i dramske umetnosti. Za Nastasijevića su poezija i melodijski efekti važniji od psiholoških i individualnih motivacija. Zato njegove drame imaju više pesničkih i idejnih nego čisto dramskih vrednosti. Poezija je tu primarna i po njoj je Svetomir nastojao da napiše muziku, da zapravo iz reči samih izvuče narodnu melodiju koja je najpre nastala u jeziku i kroz jezik, a zatim se izdvojila. U tom smislu značajnija je drama "Međuluško blago"  koja sa svojim pogovorom predstavlja dramsko i teorijsko ovaploćenje Nastasijevićeve poetike. Tu reč postaje meso. Čitava drama izgrađena je na ideji maternje melodije koja se nalazi i u samoj fabuli i u stihovima drame. S obzirom na to da ipak nije moguće vaskrsnuti narodni, a još manje iskonski melos, Nastasijević se trudi da, inspirisan maternjom melodijom, stvori nešto novo  čime će uspeti da dodirne podsvest drugog. To se, međutim, u drami ne čini jedino poezijom i muzikom. U podsvest se prodire i sadržajem. Anacionalne teme iz književne tradicije koje sadrže arhetipske motive upućuju na sudbinski predodređenu tragičku krivicu i kolektivno ispaštanje zbog praroditeljskog greha.
Isidora Sekulić je primetila da se muzika i tekst ne mogu  sliveno izraziti kroz jednu vrednost i da vidno ostaju razdvojeni, a tamo gde se od muzike očekuje pokret i motivacija, ostaje praznina. Iako potiču u osnovi iz istog "rodnog glasa" , reč i melos najčešće ostaju nesrasli. Izuzetak čine oni retki stihovi koje srećemo i u Nastasijevićevoj poeziji. Napev junaka iz " Lagarija po noći" ("veni mi veni nevene " i pripev "pusto li pusto") sličan je Neznančevoj pesmi, a ova, po svojoj zvučnoj strukturi, jednaka je nekim stihovima iz Nastasijvićeve poezije, naročito iz prva dva ciklusa, "Jutarnje"i "Večernje", gde se mogu naći isti stihovi ("Pupi mi pupila mala", "Teklo nam teklo na vale" i dr). Stihovi u drami koje pevaju horovi i ličnosti asociraju na naše narodne pesme (epski intonirana guslareva pesma, i mnoštvo lirske poezije kao što su: dodolske, kraljičke, obredne, posleničke i sl.), ali, zapravo su samo  dve pesme citirane i nešto izmenjene narodne melodije.
Pesma Vračare značajna je za motivski sklop drame. U njoj je sadržana Neznančeva sudbina koja, unapred određena i znana, ne može biti izbegnuta. Kroz ceo tekst se u varijantama provlači napev koji Neznanac najpre čuje od Vračare i prepoznaje ga kao melodiju svoga kraja ("Gugi mi guilo malo", "gini mi ginulo malo", "tugo le tugo", "drago le drago", "pupi mi pupila mala"...). Ne pamteći ništa što je u vezi sa sopstvenim poreklom, Neznanac biva vođen maternjom melodijom u grčevitom traganju za rodnim tlom. Njega vodi muzika čiji ga tonovi duboko diraju i uzrokuju uznemirenost. Odmah na početku drame vidimo ga kako u paničnom strahu, izbezumljeno i nesmireno žudi za istinom o sebi. Identitet junaka, koji u Nastasijevićevom delu nemaju čak ni lična imena već su im imena svedena na funkcije (Neznanac, Vračara, Majka, Kočijaš...), uvek je nerazdvojivo vezan za nacionalni identitet. Po Fromu, jedna od pet osnovnih čovekovih potreba jeste osećanje pripadanja, težnja ka prirodnim korenima. U Nastasijevićevim junacima ova potreba postaje primarna, postaje njihova opsesija, jer je nezadovoljena.
I Kača je kao i Neznanac "nebatli rukom presađena biljka"[4]. Obojica osećaju tupi bol na pupku "kaono biljku što zla iščupa ruka"[5]. Junak "Lagarija po noći" "grozno laže", ali to ne znači da ono o čemu govori nije zaista doživeo u sebi. Težnja za rodnom, tamnom zemljom, koja neodoljivo vuče sebi Nastasijevićeve junake, silna je i neizbežna. Kačina lutalačka strast proizvod je nesvesne žudnje za svojim korenima. Nasleđe je u njemu veoma jako i on ga gotovo fizički oseća, ali ga u početku ne prepoznaje i objašnjava ga kao nekakvu bolest. Kada jednom otkrije tajnu da mu je smirenje tamo gde je proklijao, njegova lutanja dobijaju smisao. On je iz rodnog mesta otišao još dok je bio u utrobi majke. Zna za neku varoš, ali ne zna gde je i jedino što ga zagolica na pupku to je pesma: "Marijano Marijano cvete ubavi"[6]. Kada prvi put čuje ovu pesmu on nije siguran da li je to u snu ili  na javi, ali je siguran da ga je taj glas pogodio, ostavio u njemu trag i poveo. Nakon dugog lutanja pronalazi rodno mesto svog začeća prepoznavši ga po melodiji. Njegov je zavičaj tamo gde je "nečisto", gde su žene nerotkinje i gde niko sa strane ne dolazi, a ko god da ode nekuda na rad taj se ili brzo vrati ili "lipše kao jesenje pile"[7] od nekog jada. Vidimo, dakle,  da je veza sa rodnim tlom veoma jaka. U celokupnoj tajanstenoj i tamnoj atmosferi koja vlada u Nastasijevićevim delima, junaci nemaju izbora. Smisao postojanja oni mogu pronaći jedino u svom zavičaju. 

Maternja melodija nije cilj Nastasijevićevog književnog rada. Kroz nju bi se trebalo dopreti do opšteg i univerzalnog. Neznanac iz "Međuluškog blaga" , vođen maternjom melodijom, dolazi u svoj kraj, ali dalje što se dešava (ispaštanje praroditeljskog greha, internacionalni motiv incesta...) upućuje na univerzalno. Mirjana Miočinović u temi pronalaženja sopstvenog identiteta otkrivanjem svojih korena i mesta kome pripadamo vidi jedinu temu koja nije tema–topos. Sve ostalo, na planu sadržaja, u vezi je sa motivima opšte poznatim u istoriji književnosti koji su, prema tome, anacionalni. Ostala sredstva,  koja nisu u vezi sa fabulom – leksika, sintaksa, melodija, imaju izuzetno nacionalno obeležje. Tako je Nastasijević spojio nacionalno i univerzalno, pokušao da da sintezu kolektivnog i lično.
Koliko slojeva naslaganih u nama treba otkloniti da bi se došlo do suštine bića  i šta je bez obzira na sve međuljudske razlike ono što nas vezuje i izjednačava? Možda ispod svih tih slojeva, odmotavajući, ne nadjemo ništa. Arhetipovi koje možemo prepoznati u mitologijama, umetnosti i snovima predstavljaju ostatke ranog čovekovog doživljaja sveta. Mnogi sociolozi, biolozi i psiholozi kategorično su odbili Frojdovu teoriju da upečatljivi doživljaji ljudi mogu ući u genetski kod i tako se dalje prenositi. Ipak, ostalo je verovanje  da mitovi iskazuju suštinsko. Mitovi su u sebi sačuvali elemente pra-doživljenog. Ukoliko su arhetipovi zaista praiskonski doživljaji koji postoje u najdubljoj podsvesti svakog od nas, onda su oni važni elementi u pokušaju prodiranja u suštinu bića.
Duboko ispod bezbroj naslaga koje potiču iz vekova pre mog rođenja, zajedno sa svežim ostacima mojih ličnih doživljaja, nalazi se jezgro koje je jednako suštini svakog čoveka. Jezgro je, dakle, jedno, jedinstveno i, s obzirom na to ne pripada lično meni, ono je univerzalno. Osim toga ono je i nesaznatljivo. Momčilo Nastasijević je to znao, ali se potrudio da se kroz umetnost, putem iracionalnog, u naslućivanju, primakne toj tajni.




[1] Sabrana dela Momčila Nastasijevića, knj. IV, priredio Novica Petković, Dečje novine – SKZ,Gornji Milanovac – Beograd, 1991, str. 33
[2] Isto, str. 42
[3] Isto., str.40
[4]  Sabrana dela Momčila Nastasijevića, knj. III, priredio Novica Petković, Dečje novine – SKZ,Gornji Milanovac – Beograd, 1991, str. 75

[5] Isto, knj. II, str. 11
[6] Isto, knj. III, str. 71
[7] Isto, str. 78

Skini se


Skinite šminku koja vas žulja.
Šminka me žulja i udaljava od tebe.
Okreni se.
Skinite sa sebe mirise koji vas stežu.
Parfemi me stežu oko struka i dele me na pola.
Oduvek su gušili ti lažni mirisi. Muškarci ih ne vole.
Ne svlačite se oblačenjem.
Skini sa sebe sve, pa se onda obuci.

Oduvek sam mrzeo žene koje na sebi imaju šminku, mirise i čedno lice.

Skinite sa sebe prozirne maske nevinosti.
Te iskrivljene maske mi ne daju da rastem.
Ja ne volim devojčice. Sve je to ogavno i pervertirano. Nisi dete.
Sada skininte sa sebe ta fabrička lica.
Ne prepoznajem se u ogledalu, a pronađem to lice na ulici.
Skinite sa sebe te ogromne štikle.
Štikle me zabadaju u zemlju i vuku tako daleko od neba i zvezda.

Oduvek sam mrzeo žene koje na sebi imaju šminku, mirise i čedno lice.

Zadovoljstvo


        Ići bos po slomljenom staklu za mene je obična glupost. Ja imam svoga gospodara kome se predajem dok bezbrižno ležim na hladnom metalnom stolu. Ta hladnoća prija mome uzavrelom telu. Moj gospodar je veoma pažljiv prema meni i pruža mi zadovoljstvo. On to radi, on sve radi za mene, za moje zadovoljstvo. Ja radim sve za njega. Pripremam se satima, oblačim i šminkam. Polako. Posvećeno. Vodim računa da me sin ne vidi. Odlazim ponizno i željno svome gospodaru. Svake srede i nedelje ja mu se predajem. Moj gospodar može od mene da zahteva sve. A, opet, brine o meni. Veoma je pažljiv dok u belim rukavicama pravi savršene kopče po mome stomaku.