четвртак, 27. децембар 2012.

Marina


   je dugo  posmatrala kako kiša ujednačeno i dosadno udara u brojne barice kraj trotoara, nečujno. 
 Po prozoru: tip, tap, tap tap... u melanholičnom ritmu.
 Danima nije izašla iz malog stana, a nije imala ni kuda da ode. Ili je to samo bio nedostatak volje? Ne, zaista, činilo joj se da nema kuda. A nije volela ni ovaj prostor u kome se osećala tako neudobno i prolazno. Takođe se pitala da li je ta teskoba možda unutrašnje prirode, jer ipak, živela je i u manjim stanovima... Osećala se kao u čekaonici jer, živela je u čekaonici. Čekala je. Marina tu nije mogla ništa.  Ona dobro poznaje sebe. Neće ni danas nikuda izaći iako to želi.  Možda samo da kupi hleb. Ili će, umesto toga, ipak skuvati  makarone.
Kiša danima dobuje. Vratila se u krevet i nastavila sa čitanjem .... 
Kiša je prestala, pa su se drveće i zgrade cedili bezvoljno. 
U knjizi koju je čitala, mladić je uzbuđeno čekao devojku koja će nakon svih prepreka, najzad postati njegova verenica. Silina njegove strasti jača je od svega. Marina se pitala kako će oni živeti nakon petnaest godina. Šta će biti kada se te strasi istroše, kada se ogole jedno pred drugim, očoveče, ostare. Mrzela je ovakve knjige i ljutila se na sebe što je utrošila vreme na ovakvu banalnost.
 Ipak, ostala je u krevetu posmatrajući kako kapljice klizeći nestaju s prozora...
...jer kiša je prestala da pada. 
 Postoji li kiša koja ne pada? Mora li se to svaki put naglasiti. To da kiša pada. Napolju pada kiša. Kakva besmislena rečenica.
 Kao i: Sija sunce...
 O, kako bi sada volela da sija na suncu.





недеља, 16. децембар 2012.

TELO TAMA TABU - Lidija Lagrini




Neuhvatljiva Li objavila je svoj prvi roman naslovljen „TELO TAMA TABU“. Izuzetnu zbirku kratkih priča „Kaleidoskop“ potpisala je kao Lidija Novaković, a kao koautor Li Novak učestvovala je u pisanju multiromana „Tragom 41“. Njene kratke priče možete čitati u raznim književnim časopisima.
Roman TELO TAMA TABU čine fragmenti i fotografije.
U središtu je život junakinje Une, unutrašnji život devojke koja intenzivno živi, voli i razmišlja. Radnja u klasičnom smislu i ne postoji. Kratki lirski delovi otkrivaju njena razmišljanja, sećanja i osećanja, ljubavne i erotske momente, te se nenametljivo, mozaički, otkriva priča o Uni. Roman je svojevrsno intimno razotkrivanje u fragmentima.
Izražena čulnost Unina je predavanje nečemu što bismo mogli nazvati self-love. Najzdravija ljubav je samo-ljubav i iskrena interakcija sa drugim bićem. Ona voli, uživa, nesputano živi, jer ljubav je sloboda. A tu slobodu osuđuje i zabranjuje okolina. Ovaj roman je roman pobune i slobode. Unina čulnost je okretanje ka sebi, pobuna protiv okruženja koje nas stalno odvlači od sopstva, od života, od suštine. Roman je pobuna protiv sputavanja, ograničavanja, nametnute griže savesti, okova i uskraćenosti. Una odbija da bude mediokritet, odbija da živi u kavezu, odbija da bude vezana. Ona svojim stilom života jasno pokazuje svoju osvešćenost. U sredini u kojoj živi oseća nedostatak slobode, radosti, nedostatak života, te je rešena da sama uzme ono što joj je uskraćeno, pokazujući svojim postupcima srednji prst sredini i društvu.

U romanu su izraženi stavovi junakinje vezani za političko-društvene teme, laž porodične i bračne institucije, učmalost i siromaštvo međuljudskih odnosa. Važan deo u  knjizi zauzimju razmišljanja o porodici. Una se buni protiv gluposti, neznanja, uspavanosti, lažnih i pogrešnih mitova i „ideala“.

Junakinja hrabro i odlučno živi. Pored nekoliko muškaraca sa kojima ostvaruje intimnu vezu, Una se ne boji da prihvati samoću. Ponekad tešku i nepodnošljivu, ali postojeću  i neizbežnu. Ona od nje ne beži, već je prihvata kao što prihvata i svoju nesigurnost i tugu. Iskrenost prožima svaki detalj knjige i to je ono što snažno privlači čitaoca.

Citati:

*
„Setila se Čoveka sa srebrnim bradavicama u Zemunu. Spavao je apolonskim postalkoholnim snom, dok su mu se šare sa prekrivača ocrtavale na dupetu.“

 *
„Živeći u Srbiji, osećala je veliku SLOBODU. Slobodu ničega. Slobodu neimanja, slobodu siromaštva, slobodu odsustva izbora i prilika.“

*
„Sumnjala je u sve. U ljubav najpre. Potom u porodicu, u smisao, u razlog za bilo šta. Budila se sa takvim mislima i tonula u dubine modernog sveta.“
*
„Razgovori porodice su se katkad čuli kao vriskovi porodice, ili šuštanje porodice, ili kričanje porodice. Razgovori koji su se samo pravili da su razgovori.“





субота, 8. септембар 2012.

*

Ne spavam!
Ne spavam.
Uđi slobodno
Nisam budna.
Odjekuju koraci praznog sna.
Nepomična zavesa je nepomična
Sve dok je oluja ne razigra
(nadam joj se,
priželjkujem)
Iz mašine nečujno izlaze prazne trake sna
Jer - mašina je prazna.


петак, 22. јун 2012.



*

odmori se sada malo

dok spavaš pozajmiću tvoj lik

odmori se od sebe malo
a ja ću tebi dati ovaj moj
stari 
istrošeni
ili neki novi
ako želiš
treći
nepostojeći

Malo ja - malo ti
Travestija je igra sjajna



понедељак, 11. јун 2012.

Pina - Wim Wenders



Ovaj dokumentarni film Venders je počeo da radi zajedno sa Pinom 2009. godine. Nakon njene iznenadne smrti, nastavio je rad na filmu i premijerno ga prikazao na 61. Berlinalu.

 
Samo nekoliko reči o Pini izgovaraju pripadnici njenog teatra iz Vupertala. Sve ostalo je igra i samo igra. Imamo priliku da vidimo delove njenih najvažnijih koreografija koje ansambl izvodi na sceni, ali i na raznim mestima po gradu i prirodi. Ovaj omaž Pini Bauš najjasnije prikazuje revolucionarnu i veličanstvenu umetnicu, čije su koreografije izmenile i obeležile savremeni ples i performans. 

 Snažno iskazivanje osećanja ne ostavlja nikoga ravnodušnim. 3D tehnologija je pokušaj da se približi i dočara doživljaj  plesnog  teatra, pokušaj s obzirom na to da su živa tela nezamenljiva i ništa ih u budućnosti ne može zameniti.


“Dance, dance… otherwise we are lost.”

                                                                                

четвртак, 7. јун 2012.

„Sve će biti u redu” – prodajna Izložba fotografija humanitarnog karaktera, autora Kristine Račić

          Ono što znam o autorki ove izložbe nije mnogo, ali je dovoljno.  Kristina Račić je mlada likovna umetnica koja se poslednjih nekoliko godina uspešno bavi fotografijom.  A upravo te fotografije najživlje govore o njoj, jer da biste upoznali umetnika, ne morate čak ni da razgovarate sa njim, dovoljno je da se udubite u njegovo delo.  Tako nam njeno delo govori o tome da je  ona izuzetno talentovana pored toga što je akademski obrazovana umetnica jedinstvenog senzibiliteta. Ima oko za detalj i celinu, oko za priču i melodiju, što sve čini dobru fotografiju. One iskazuju njena raznolika osećanja,  u rasponu od jednostavnih zadovoljstava do melanholije; izražavaju njene stavove o svetu, društvu  i umetnosti.  Ono što bih izdvojila kao ključno i zajedničko za njene fotografije jeste izrazito lični, subjektivni doživljaj stvarnosti.  One nisu ni objektivna niti realistička slika sveta, već pre romantičarski odraz umetnikovog emotivnog stanja. S umetnika se doživljaj prenosi na prirodu, a sa prirode na sliku. Stoga su najčešći melanholično obojeni pejzaži i scene u kojima dominiraju osećanja sete, usamljenosti, nostalgije  kao proizvod upravo tog snažnog, emotivnog doživljaja stvarnosti i okruženja.

             Kristina Račić je učestvovala na velikom broju  kolektivnih, a ovo joj je treća samostalna izložba pod nazivom “Sve će biti u redu”. Bez ovoga “sve će biti u redu” koliko god da lažno zvuči, sadašnjost ni najmanje ne bi  bila u redu.  Budućnost je uvek daleko od nas i nije toliko važna ona sama koliko naša predstava o njoj. Stoga nam je ova nada neophodana za sadašnji trenutak i uspešnu borbu.
             Sve će biti u redu onda kada svaki pojedinac obrati pažnju na dete, jer ono ne bi smelo da pati. Čovečanstvo zavisi od dece, a deca zavise od nas. U tom smislu, 05. juna u baru Dalmatinska tri otvorena je prodajna izložba  fotografija humanitarnog karaktera koja će trajati mesec dana.  Pozivam sve one koji mogu da spoje lepo s korisnim, da kupe neku od fotografija i doniraju navac Udruženju roditelja dece obolele od raka. U prodaji su i mali formati fotografija u vidu razglednica.


Fotografije Kristine Račić možete videti ovde: http://www.flickr.com/photos/nikonkaoja/.

субота, 21. април 2012.

Hiroshi Teshigahara


                 Kada sam bila prinuđena da se zaposlim u Kompaniji, ponovo sam počela da čitam pisce kao što su Kafka, Sartr, Jonesko, Beket, Kami i ostale koji su opisivali moju sudbinu, sudbinu neslobodnog čoveka, podeljenog čoveka, čoveka Sizifa. Japanski umetnik Hiroshi Teshigahara savršeno se uklopio u ovu družinu. On šezdesetih godina dvadesetog veka stvara pomalo neobične, izuzetno dobre filmove među kojima se ističu oni koje je radio prema romanima i adaptacijama pisca Kobo Abe. Ovoj kolaboraciji se priključuje i Tory Takemisy čija se muzika često ističe kao veoma značajan deo Teshigaharinih filmova.

Prvi igrani film Pitfall  (Otoshiana, 1962) govori  o nerazjašnjenom ubistvu siromašnog odbeglog rudara nadomak napuštenog rudnika. Njegov duh napušta telo da bi neumorno trčao za odgovorima. Posmatra svađe i ubistva dvojice vođa rudarskog sindikata, čime je  u priču uvedena socijalna tematika gladnih i eksploatisanih rudara. Napušteni grad vrvi od mrtvih koji nastavljaju da obavljaju svoje svakodnevne poslove. Ubica, čovek u belom odelu, mirno i staloženo nastavlja svoj posao. On na kraju ostavlja za sobom mrtve govoreći da je sve urađeno veoma precizno…. U filmu su postavljena  mnoga pitanja, na koja na žalost nismo dobili odgovore. Ni mi, ni junaci. Čovek u belom odelu odlazi dok za njim ubijeni uzaludno vape za odgovorom.

Najpoznatiji film Woman in the Dunes (Suna no onna,1964) je alegorija neslobodnog života u društvu. Film kafkijanske atmosfere, psihodeličan I peščan. Neobična, bezizlazna situacija u kojoj se glavni lik nalazi postaje jedini način opstanka. Junak se u početku bori i pokušava da pobegne. Ne može da razume ženu koja mirno podnoseći svoju sudbinu svake noći utovaruje pesak kako ne bi bila živa zakopana. Prolazi kroz sve faze odrastanja:  ljutnju, borbu, očaj, da bi na kraju prihvatio svoju sudbinu i nastavio da zivi neizbežnim, sizifovskim životom. Ako ne sakuplja pesak biže živ zatrpan, ako ga sakuplja biće živ. Ovakav život je nametnut protivno junakovoj volji, ali postaje jedini život na koji se treba navići i koji treba živeti. Tu i nema nekog izbora. Opštem utisku filma doprinose scene prepune peska koji se kreće, napada, curi, uvlači se svuda i guši. Preteći nadolazi neprekidno. Pesak simboliše društvo u kome živimo, večnost i sudbinu koja nas guta.


 Face of Another (Tanin no kao, 1966) obrađuje motiv lica i naličja, razliku i vezu između lica i ličnosti, spoljašnjeg i unutrašnjeg, između ja i ne ja. Junak filma nema lice. Izgorelo je u tragičnoj nesreći. Takvo stanje prouzrokuje specifično ponašanje  i nepodnošljiv život sa njim.  Pruža mu se mogućnost da dobije lice, ali tuđe, zapravo masku. Maska, promena lica i identiteta prema rečima lekara u filmu može prouzrokovati promenu ličnosti i ponašanja kao i pojavu nemorala, jer sa tuđim identitetom možemo ćiniti sve ono što nam moral i etika ne dozvoljavaju. To zapravo ne činimo mi, već neko drugi. Takodje znamo da nećemo za to odgovarati, jer ta osoba ne postoji, pa ako nestane mogućnost kažnjavanja koja kontroliše ponašanje, nestaće i kočnice, nestaće i granice.


                  I tako nastavljam da svakodnevno ustajem u isto vreme, idem na posao, vraćam se sa posla i opet idem na posao, dvoumeći se povremeno predveče između konformizma i pobune, da bih se izjutra ponovo prihvatila lopate za pesak.

Vladimir


       Vladimira je najednom obuzela drhtavica i mučnina, i ništa više nije čuo sem lupanja svog srca koje mu se popelo u glavu, u glavu koja će eksplodirati. Jadni Vladimir. Izgubio je kontrolu, a morao se odbraniti! Odbraniti ili umreti! Pa je osetio ogromnu snagu i pobedio to hladno plavo što ga proganja. Užasno hladno. Video je samo te strašne plave oči i nemi vrisak i trčao trčao, sve dok nije uleteo u svoj krevet. Onda je dugo dugo spavao. Ništa nije sanjao. Kada se probudio namestio je krevet, pristavio čajnik, dugo pišao zureći u fotografiju leptira kojom je prekrio odvratnu mrlju na zidu. Zatim je pažljivo servirao doručak, kao što ga je majka naučila, i seo  da doručkuje. Majka, majka, nije mogao da prestane da misli na majku.  Stalno je bila tu, pred očima, stalno ga je posmatrala. S mukom je podnosio neobjašnjivi osećaj krivice, na koji se donekle i navikao. Proći će, znao je da će proći...u nekom momentu.
                                                                                                                             A ja, ja ne znam ni ko je Vladimir. Kako bih i mogla znati. Vraćala sam se kući iz druge smene i razmišljala o tome šta sve treba da kupim za večeru. Deca me sigurno željno iščekuju. Ipak sam želela da malo prošetam ulicama, jer sam uživala u samoći, a veče je bilo toplo, divno i meni je odlično stajala nova plava haljina. A onda su se preda mnom pojavile te divlje nepoznate oči i meni je od straha utrnulo celo telo.  Sećam se strašnog nemog vriska, toplog stomaka i sećam se kako plavo lagano postaje lila, malo tamna ali predivna lila, kao cveće u bašti moje majke.