субота, 21. април 2012.

Hiroshi Teshigahara


                 Kada sam bila prinuđena da se zaposlim u Kompaniji, ponovo sam počela da čitam pisce kao što su Kafka, Sartr, Jonesko, Beket, Kami i ostale koji su opisivali moju sudbinu, sudbinu neslobodnog čoveka, podeljenog čoveka, čoveka Sizifa. Japanski umetnik Hiroshi Teshigahara savršeno se uklopio u ovu družinu. On šezdesetih godina dvadesetog veka stvara pomalo neobične, izuzetno dobre filmove među kojima se ističu oni koje je radio prema romanima i adaptacijama pisca Kobo Abe. Ovoj kolaboraciji se priključuje i Tory Takemisy čija se muzika često ističe kao veoma značajan deo Teshigaharinih filmova.

Prvi igrani film Pitfall  (Otoshiana, 1962) govori  o nerazjašnjenom ubistvu siromašnog odbeglog rudara nadomak napuštenog rudnika. Njegov duh napušta telo da bi neumorno trčao za odgovorima. Posmatra svađe i ubistva dvojice vođa rudarskog sindikata, čime je  u priču uvedena socijalna tematika gladnih i eksploatisanih rudara. Napušteni grad vrvi od mrtvih koji nastavljaju da obavljaju svoje svakodnevne poslove. Ubica, čovek u belom odelu, mirno i staloženo nastavlja svoj posao. On na kraju ostavlja za sobom mrtve govoreći da je sve urađeno veoma precizno…. U filmu su postavljena  mnoga pitanja, na koja na žalost nismo dobili odgovore. Ni mi, ni junaci. Čovek u belom odelu odlazi dok za njim ubijeni uzaludno vape za odgovorom.

Najpoznatiji film Woman in the Dunes (Suna no onna,1964) je alegorija neslobodnog života u društvu. Film kafkijanske atmosfere, psihodeličan I peščan. Neobična, bezizlazna situacija u kojoj se glavni lik nalazi postaje jedini način opstanka. Junak se u početku bori i pokušava da pobegne. Ne može da razume ženu koja mirno podnoseći svoju sudbinu svake noći utovaruje pesak kako ne bi bila živa zakopana. Prolazi kroz sve faze odrastanja:  ljutnju, borbu, očaj, da bi na kraju prihvatio svoju sudbinu i nastavio da zivi neizbežnim, sizifovskim životom. Ako ne sakuplja pesak biže živ zatrpan, ako ga sakuplja biće živ. Ovakav život je nametnut protivno junakovoj volji, ali postaje jedini život na koji se treba navići i koji treba živeti. Tu i nema nekog izbora. Opštem utisku filma doprinose scene prepune peska koji se kreće, napada, curi, uvlači se svuda i guši. Preteći nadolazi neprekidno. Pesak simboliše društvo u kome živimo, večnost i sudbinu koja nas guta.


 Face of Another (Tanin no kao, 1966) obrađuje motiv lica i naličja, razliku i vezu između lica i ličnosti, spoljašnjeg i unutrašnjeg, između ja i ne ja. Junak filma nema lice. Izgorelo je u tragičnoj nesreći. Takvo stanje prouzrokuje specifično ponašanje  i nepodnošljiv život sa njim.  Pruža mu se mogućnost da dobije lice, ali tuđe, zapravo masku. Maska, promena lica i identiteta prema rečima lekara u filmu može prouzrokovati promenu ličnosti i ponašanja kao i pojavu nemorala, jer sa tuđim identitetom možemo ćiniti sve ono što nam moral i etika ne dozvoljavaju. To zapravo ne činimo mi, već neko drugi. Takodje znamo da nećemo za to odgovarati, jer ta osoba ne postoji, pa ako nestane mogućnost kažnjavanja koja kontroliše ponašanje, nestaće i kočnice, nestaće i granice.


                  I tako nastavljam da svakodnevno ustajem u isto vreme, idem na posao, vraćam se sa posla i opet idem na posao, dvoumeći se povremeno predveče između konformizma i pobune, da bih se izjutra ponovo prihvatila lopate za pesak.

Нема коментара:

Постави коментар