Vladimira je
najednom obuzela drhtavica i mučnina, i ništa više nije čuo sem lupanja svog
srca koje mu se popelo u glavu, u glavu koja će eksplodirati. Jadni Vladimir. Izgubio
je kontrolu, a morao se odbraniti! Odbraniti ili umreti! Pa je osetio ogromnu
snagu i pobedio to hladno plavo što ga proganja. Užasno hladno. Video je samo
te strašne plave oči i nemi vrisak i trčao trčao, sve dok nije uleteo u svoj
krevet. Onda je dugo dugo spavao. Ništa nije sanjao. Kada se probudio namestio
je krevet, pristavio čajnik, dugo pišao zureći u fotografiju leptira kojom je
prekrio odvratnu mrlju na zidu. Zatim je pažljivo servirao doručak, kao što ga
je majka naučila, i seo da doručkuje. Majka, majka, nije mogao da prestane da misli na majku. Stalno je bila tu, pred očima, stalno ga je posmatrala. S
mukom je podnosio neobjašnjivi osećaj krivice, na koji se donekle i navikao.
Proći će, znao je da će proći...u nekom momentu.
A ja, ja ne znam ni
ko je Vladimir. Kako bih i mogla znati. Vraćala sam se kući iz druge smene i
razmišljala o tome šta sve treba da kupim za večeru. Deca me sigurno željno iščekuju.
Ipak sam želela da malo prošetam ulicama, jer sam uživala u samoći, a veče je bilo
toplo, divno i meni je odlično stajala nova plava haljina. A onda su se preda
mnom pojavile te divlje nepoznate oči i meni je od straha utrnulo celo telo. Sećam se strašnog nemog vriska, toplog stomaka
i sećam se kako plavo lagano postaje lila, malo tamna ali predivna lila, kao cveće
u bašti moje majke.
Нема коментара:
Постави коментар