четвртак, 11. април 2013.

LUTALICA - Halil Džubran (1883-1931)




                Džubran je libanski pisac koji je živeo i obrazovao se u Americi te se u njegovom stvaralaštvu i filozovskom razmišljanju  ukrštaju istočna i zapadna kultura. Pisao je pesme, priče, aforizme i eseje. Najpoznatija i najuspešnija knjiga koja nikada nije štampana Prorok (1923), napisana je na engleskom jeziku i sastoji se od dvadeset šest poetskih eseja.


Lutalica je njegovo poslednje delo koje je dovršio neposredno pred smrt.

Parabole i crteži ispunjeni su univerzalnim temama i moralnim porukama. Prva pripovetka čiji naslov nosi ova zbirka, u funkciji je prologa. U njoj srećemo lutalicu,  čoveka tog s ogrtačem i štapom samo, i s koprenom bola na licu  koji boravi tri dana u pripovedačevoj kući i kazuje priče. Sledi pedeset veoma kratkih priča i epilog pod nazivom Drugi lutalica.

 Ruho – u ovoj priči lepota i ruglo skrivaju se iza spoljašnjosti onog drugog, pa ih ljudi ne vide. Ruha su jednom prilikom slučajno zamenjena i tako je ostalo do danas. Samo pojedinci mogu videti lice Lepote skriveno iza ružnog ruha, i obrnuto. Smisao priče je jasan.

Biser – u ovoj paraboli ostriga se svojoj bolnoj prijateljici hvali kako je zdrava i čitava spolja i iznutra, ali će joj račić na to reći:“Da, ti si zdrava i čitava, al bol što muči školjku biser je neviđene lepote.“ Podrobnije objašnjenje ove parabole bilo bi suvišno. Ona veoma jasno ukazuje na činjenicu da je stvaranje vrednog umetničkog dela uvek proizvod velike duševne patnje. I da bez jednog nema ni drugog.

Kralj – „Oni što nam oru polja i gaje vinograde uzvišeniji su od nas što jedemo hleb koji oni mese i pijemo vino iz  njihovih presa.“

Halil Džubran bio je i slikar.