недеља, 21. новембар 2010.

Hope


Kada mi je moja draga Houp tog jesenjeg dana nemo pružila veliki svežanj rukopisa, znao sam da zna. Znao sam da je spremna. Njene oči takođe nisu govorile ništa. Nikada nisam video takav bezglasni, zanemeli pogled. Odgovorio sam ćutanjem i odložio papire na pod. Posmatrao sam je kako na samrtnoj postelji u punoj lepoti igra svoju poslednju ulogu. Često sam je zaticao dok piše i kako, udubljena u fotografije i papire, napušta hladne bolničke sobe zadubljena u prošlost i detinjstvo.Jednom prilikom je rekla:  „Ova prisećanja su traganje za bićem, za celovitošću. Ja ovde ne govorim o sebi, već o bivšem sebi pokušavajuči da pronađem vezu sa tim bićem koje tek sada, sa velike vremenske distance otkrivam i upoznajem. Pišem, najzad, pokušavajući da zavolim to biće. Ovo biće.“ Iako je imala tek dvadeset devet godina, detinjsto joj se činilo tako daleko i tuđe.
Ostavila mi je sve što je godinama pisala: dnevnike, crteže, pisma, novele. Bila je višestruko nadarena. Bila je mnogo više od onoga što se na velikom platnu moglo videti. Bila je divna, i na toj postelji, do poslednjeg momenta ona je isijavala. Čista srca, uvek čista srca. Slomljena, u komadima, celovita.
 Sada objavljujem samo delić onoga što je tih presudnih dana pisala.

Bio
Odlučila sam da pišem o sebi i svojoj prošlosti zato što će onda sve izgledati stvarno i opipljivo. Jer sve mi sada izgleda kao san. Neuhvatljiv i zamagljen san koji za sobom ostavlja jasna i bolna osećanja. Jedino me pisanje leči, čini mi se. Opisaće se krug, ne baš celovit i pun, ali vidljiv i, možda, smislen. Da... možda će se nazreti neki smisao. Dobiće se, možda, neki oblik, prepoznatljiv i... možda ću prepoznati sebe.
Ne sećam se svog ranog detinjstva i nemam nikoga ko bi mi o njemu govorio. Zapravo, imam, ali to je druga priča... Nekoliko sačuvanih fotografija iz perioda najranijeg detinjstva ne bude sećanja (koliko god da se upinjem i zurim u njh), za razliku od onih uslikanih neznatno kasnije, koje pamte nešto sasvim drugo, neki drugačiji, neželjeni preobražaj. Na jednoj od tih ranih fotografija sam beba, kao i svaka druga. Zapravo bih slobodno mogla  tvrditi da je to veoma lepa beba, punih obraza, crnih očiju kao dve prezrele kupine, sa neodoljivim loknama koje uokviruju nežno anđeosko lice. Ležim potrbuške na belom peškiru i gledam pravo u objektiv. Kamera me je oduvek volela. Osmeh ove bebe otkriva da je tako malo i nemoćno stvorenje bez zuba potpuno bezazleno i čisto. Bespolni anđeo koji, još neuveden u svet ljudi, čist i beo, i ne sluti šta ga sve sa zrenjem očekuje. Kada bi mogli izolovati decu od zagadljivog okruženja, izrasli bi u ljude zadržavajući nešto od svoje čistote. Ovako, robimo, zakivamo, podkivamo, vezujemo, zavezujemo našu decu sistemom koji smo sami stvorili ili nasledili, i kojim ni sami nismo zadovoljni. Mi smo glavni mučitelji njihovih perjastih duša.
Druga fotografija pokazuje dečačića od nepune tri godine. On stoji gotovo mirno. Prebacio je neznatnu težinu svog tela na jednu nogu, dok mu je druga blago savijena u kolenu. Digao je ponosno glavu, naizgled samouvereno, jer se pažljivom posmatraču otkriva da nije znao kuda će sa rukama.
Sledeća fotografija, na kojoj je malo stariji, jeste slika nasmejanog dečaka sa gustom crnom kosom pedantno očešljanom na stranu koji, neuprljan i elegantan, rukama oko struka drži hulahop, svoju omiljenu igračku. Tu u parku, skupila su se deca oko njega i sa divljenjem ga posmatraju, očarani prethodnim nastupom, u kome je ne samo vešto i dugo vrteo hulahop  oko svog tankog struka, već je izvodio razne vratolomije, provlačeći se kroz njega i preskačući ga, i to sve u ritmu, uvežbano i lako. Gledajući ga, sada znam da taj dečak ima neobično jaku volju, jer je i pored pritisaka, naročito sa očeve i bratovljeve strane, nastavio da se, i to vrlo uspešno, bavi modernim plesom i glumom. Ali ne zadugo. Neka druga opsesija postepeno je ugrožavala i savlađivala  ovo nejako i nesretno telo od momenta kada je počelo da zri. A time je trovala i dušu. Ali nije mogla drugačije, jer ga je baš to telo, neželjeno, gušilo.
Posmatram ove stare fotografije i uzaludno pokušavam da u tom dečaku pronađem sebe...
*
Lep je i sunčan dan. Napolju. Ovde? Mrzim svoje telo...
*
Fotografije koje su napravljene kada je imao otprilike dvanaest godina, pretrpele su doradu. Na njima je docrtana duga kosa i minđuše kakve je nosila majka.  Već tada je on, krišom, uzimao majčine stvari kada bi sam ostajao kod kuće, a onda se dugo dugo kajao i plakao, govoreći sebi da to više nikada neće učiniti. Plakao je dugo i tiho pokrivajući glavu jastukom, sve dok ga san nije odnosio na  lepše i sigurnije mesto. Njegov stariji brat kojeg je majka rodila sa nekim drugim čovekom nije imao strpljenja sa njim kada bi plakao. Zato se krio. A to što su se preselili tako daleko od tate, to je voleo. Što dalje od njega. Jedino mu je žao što ovde nema prijatelja. U školi je uvek sam, koliko god da se trudi da bude kao oni. Ali to sada nije bitno. Na samoću je vremenom navikao i nije mu kasnije bilo jasno zašto ga je to toliko bolelo. Zašto je toliko žudeo za tim dečacima koji nisu bili vredni njega, kako mu je majka govorila.
U tom periodu, tada, kada sam na  fotografiji nacrtao sebi kosu (jer to sam valjda sada ja) iako sam uvek bio primeran i miran dečak, počeo sam da uzimam tuđe stvari. Kad god bi mi se ukazala prilika ja bih nešto strpao u džep. Prosto sam uzimao ono što mi je trebalo, ali i ne samo to. Ormar, gde sam sav plen držao, uskoro je bio prepun nepotrebnih stvari, ali i onih kojima sam se krišom divio. Tetka tako nikada nije saznala gde su joj nestale one minđuše od ćilibara koje joj je teča doneo sa svog putovanja po istoku, a koje je uvek, uvek ostavljala na držaču pred ogledalom u spavaćoj sobi gde niko sem njih ne ulazi. U tom periodu kovao sam prvi plan o bekstvu. Znao sam da ću uskoro morati  da odem.
Kada me je vlasnik prodavnice uhvatio za ruku i dugo,  prodorno gledao pravo u oči, rekao sam sebi da to više nikada neću učiniti. I nisam. Tada sam poslednji put u džepu grčevito stezao svoj poslednji plen, kesicu lepo zapakovanih rođendanskih balona. Obuzeo me je takav panični strah da to ne mogu opisati. Stajao sam zaleđen, potpuno lišen govora i mogućnosti kretanja. Bilo me je strah. Pretio je. Bio mi je odvratan iako  uvek  doteran i čist. Ipak, čini mi se da mu nisam odlazio u potpunosti protiv svoje volje. Kao da sam se navikao na njega. Niko nije znao za to. Niko nikada nije saznao za tu sobu u koju je dovodio preplasene dečake. Samo je mama tada primetila da sam drugačiji.
A onda sam joj ubrzo i pokazala da sam drugačija. Onda, kada smo se žestoko posvađale... Kada je dovela novog pijanicu.
I tada sam otišla.
Zauvek.
*
Povraćam čitavog dana. Iz mene se presipa neka odvratna siva vodurina. Nisam htela primiti nikoga. Nisam ni periku mogla da stavim. Sutra ću opet biti ona stara. Već sada mi je bolje. Mogu i da pišem. Ali, zašto sve ovo pišem? Sada kada mi ponestaje vremena, kao da ga imam na pretek osuđena na čekanje i nepokretnost. Ne želim da se bavim svojim osećanjima. Sve je ovo nepodnošljivo. Hoću da zaronim u prošlost, što dalje od ovog trenutka.
*
I dalje prebiram po starim fotografijama koje  oživljavaju i dopunjuju bleda sećanja. Ovde smo svi na rođendanu mog brata, pre nego što je otišao u vojsku kao dobrovoljac. Uvek se ložio na te gluposti. Tada sam ga poslednji put video. Ne znam da li bih ga prepoznao. Kada ga sanjam, uvek je ovog uzrasta, baš ovakav, kao na ovoj fotografiji.  Mislim da živi sa ženom i troje dece negde na jugu zemlje. Jednom prilikom ga je neki novinar pronašao, ali on je negirao svaku vezu sa mnom. Doduše, to sam videla u novinama kojima ne mogu naročito verovati.
Na ovoj fotografiji je i naša majka. Zagrlila nas je obojicu. Ona ne zna da sam ovde.
Nije bila neka naročito dobra majka, valjda nije umela sa svim tim muškarcima, ali nije bila ni loša. Pustila me je...

*
Samo neka sve nestane. Odmah! Sve! Da me nema! Zašto me muče kad leka nema!
*
Lekar je danas delovao optimistično. Kakav kreten! Šta li on misli kada se ovako glupavo ponaša. Srećan je kada se osećam bolje iako je to samo trenutno. Zbog sebe je srećan. Pa mi smo ljudi! Ne razmišljaj toliko samo o sebi. Uzdigla ga ideja da će pronaći lek protiv karcinoma. 
Ipak, moram mu verovati. Kome ću drugo. Sebi ne mogu. Nikada i nisam.
Kako da sebi verujem kad još ne znam ni ko sam. Evo završavam svoj polovični život. Čorba od života. Bljutava čorba. Papazjanija.
*
Upravo sam primetila da u ovom moru fotografija veoma mali broj datira iz vremena pre promene. Nisu me mnogo fotografisalu u detinjstvu, samo povodom važnih događaja, ali tako da se svaka fotografija dobro pamti.
Evo ovde, na ovoj fotografiji sam već počela da se menjam. Pitam se je li to neko drugi, ili prvi. Nisam očekivala istovremenu metamorfozu duha. Ne mogu sada. Sve mi je teže da održim misao. Sve teže pišem. Ovo i nije bila dobra ideja. Ništa nisam otkrila. Pitam se uvek se pitam kako bi bilo da ništa nisam činila. Da li sam mogla da ne činim ništa.
*
Sve više mrzim ovo telo koje truli.  Truli pre duše. Ionako sam ga uvek mrzela. Ionako sam uvek htela da pobegnem od njega. Sada bih da se preselim bilo gde. Može i u zemlju i nad njom. Samo da budem slobodna.
*
Razarajuća oštrica raskomadala me je iznutra. Komadići. Svakodnevni privid melanholične kose. Svestan – svesna. Šušti tišina glasno i nepodnošljivo. Isprekidane crtice stvarnosti. Utihnula je najzad. Dokumentuj, dokumentuj, dokumentuj! I opet ne garantuje postojanje. Evo je opet... Meko.
*
Evo me ovde na ovoj tamnoj fotografiji sa Endijem. Pokazao mi je šta znači petnaest minuta slave. Pa, Endi, ne znači ništa. Baš ništa. Dragi Endi, volela bih da se ponovo sretnemo.
Moji dragi prijatelji, volela bih, nadam se da ćemo se ponovo sresti.

Danas mi je preko ramena preletela plava ptica.



Нема коментара:

Постави коментар