недеља, 19. децембар 2010.

U hladu oraha


Bila jednom jedna senka koja je volela da se odmara u dubokom hladu, gde je niko nije mogao naći. Tu, pod ogromnom krošnjom starog oraha, njen je gazda  često sedeo pijuckajući rakiju sa ostalim radnicima. Senka se ponosila njime. Bio je to krupan čovek, izuzetno krupan i dobar čovek. Prava ljudina, takoreći čovečina. Kada bi on, u zoru, sa suncem izašao u dvorište, ona bi se prosula celom svojom dužinom, čak do Žućine kućice. Inače,  zabluda je verovanje u to da je senka nekada veća, nekada manja, a da je nekada i nema. Ona je uvek tu, uz svog vlasnika i u potpunosti odgovara čovekovoj masi. Samo se pomera u zavisnosti od svetla. Igra sa svetlom njen je život. U podne, recimo, ona se umiljato skupi oko njegovih nogu, kao što se dugačak kanap namota u maleno klube.
Volela je svoga čoveka, kao što svaka senka voli svoj zemljani deo.
Jednoga dana je zaspala u prijatnoj hladovini. Izgledalo je da će gazda još dugo sedeti sa prijateljima. Bio je dug, vruć letnji dan, i sve poslove su obavili još pre podneva. Nakon ručka zaseli su čekajući sumrak i osveženje koje donosi. Njihove verne senke ispružile su se kraj njih. Nevidljive i pospane.
Senka se budila lagano, postepeno, istežući se čas na jednu, čas na drugu stranu. To joj je prijalo. Nikada se ne budi tako. Obično samo uzleti za svojim gazdom, pokrenuta nekom neobjašnjivom silom van nje, na koju nikada nije mogla da utiče. Njegovo telo je to činilo, ona nije posedovala sposobnost voljnog kretanja. I sada, iako joj prija ovo istezanje, obuzima je sumnja da nešto nije u redu. Osvrnula se oko sebe i videla da ni jedne senke nema kraj nje, a još uvek je dan. Pod krošnjom drveta nije bilo nikoga, ni njega. Šta se to dešava? Je li moguće? Potražiće ga, ne može biti daleko. Naravno da nije daleko. Koraknula je van hladovine i jaka sunčeva svetlost joj u trenu opeče levo rame. U strahu se bacila nazad, zagrlivši debelo stablo starog oraha. Čudno, uvek je volela sunce.  Nikako nije mogla da dokuči šta se to dešava. Senka krošnje samo je tiho šuštala. Bez odgovora. Strah! Oseća strah. Nikada nije bila sama. Ona je za sve kriva. Nije trebalo da zaspi. Spava čvrsto i udobno čitave noći kraj svog gospodara, ovo joj nije  trebalo. On je tako dobar, a ona mu ovako vraća. Kako sada da ga pronađe? Gde? Ona je kriva ako mu se nešto loše dogodi, jer čovek bez senke... Ne sme o tome ni da misli.
Šta se to dogodilo? Možda još spava. Da, tako je! Sigurno još spava i sanja nemoguće snove, jer je vrućina nesnosna, pa ju je opila. Ispružiće se sada, zatvoriće oči pa će sve biti kao nekada. Poleteće za njim kada on pokrene svoje veliko telo.
Te noći kao da je nestala ne znajući gde, jer joj se činilo da se ne pomera, a opet je nekako lebdela po praznim mračnim predelima. Otkinuta, neprikačena za telo, samo je molila molila molila, čvrsto žmureći molila da svane.  Dan joj je doneo smirenje, ali nije mogla izaći na svetlost. Vraćala ju je nazad. Sutradan je, budna, čekala svoga gospodara. Njega, međutim nije bilo. Čula je samo kako ljudi govore da je bio dobar čovek. I pili su u njegovo ime. Bio je dobar čovek. Senka se osetila veoma čudno. Kao nikada ranije. Ostala je zauvek pod krošnjom, drščući sa lišćem na vetru. I to nežno pevušenje lišća što kao hor prati jedan jedva čujni drhtavi glas samo je tugovanje senke koja je ostala bez svoga tela. Ljudi vole da sede ispod oraha i zamišljeno slušaju te zvuke, ne znajući zašto ih toliko rastužuju.

Нема коментара:

Постави коментар